Autor: Marijan Jozić
Prošli su oni dosadni zimski dani kad se samo čeka proljeće. Onda, odjednom, gotovo neprimjetno, dođe topli zrak s juga i sve se promijeni. Priroda se već probudila, a s njom počinje i sezona u kojoj se svašta događa.
Meni su proljeće i jesen sezona konferencija i sajmova. To mi je postala i zabava i hobi. S jedne strane uvijek imam nešto raditi, jer bi me penzionerski dani, kad se ništa ne događa, jednostavno ubili. Čovjek se brzo nauči na ljenčarenje, pa je kasnije teško promijeniti ploču.
Ja sam jedan od sretnika koji živi blizu nekoliko velikih gradova, jer se tamo uvijek nešto događa. Volim otići na kakav sajam ili konferenciju, a toga ima napretek u proljeće i jesen.
Proveo sam pet godina u američkoj firmi koja se uglavnom bavi standardizacijom u prometu. Budući da su znali da sam duboko “uvaljen” u avijaciju, nisu me forsirali da se time bavim. Umjesto toga, ubacili su me u autoindustriju i moreplovstvo, pa sam zapravo postao pravi sretnik – danas mogu otići na bilo koji sajam iz područja avijacije, automobila ili brodogradnje i ravnopravno razgovarati o modernoj tehnici u tim sektorima.
Sada mi je to postao hobi. Idem na sajmove iz razonode, ali i da nešto naučim. Usput dobijem pokoju ideju za pisanje, jer imam ugovor s dva američka časopisa pa im svaka tri mjeseca moram dostaviti članak za sljedeći broj.
Uz sve to, na sajmovima ima dosta hodanja, a to je dobro za kondiciju. Moja golubica me ujutro odveze na vlak, a popodne me pokupi na stanici. Ja u međuvremenu obiđem sve štandove, popričam s ljudima i napravim desetak kilometara. Moj pametni telefon mjeri korake i kad dođe do 10 kilometara – zazviždi i opomene me da je vrijeme za odmor. Teretana mi uopće ne treba.
Još jedna zanimljivost – prije nekoliko godina otkrio sam da me ljudi lako zapamte jer nosim kaubojski šešir. Na sajmu bude i do tri tisuće ljudi, a ja sam jedini sa šeširom. To ljudi upamte, pa me sljedeći dan na željezničkoj stanici ili u metrou pozdrave jer su me prepoznali. Upravo zbog toga se ne odvajam od šešira.
I još jedna stvar koja mi daje posebnu energiju. Prošli tjedan sam u Rotterdamu naletio na studenticu iz Šibenika pa smo lijepo popričali na hrvatskom. S Nizozemcima pričam nizozemski, s Belgijcima flamanski, s Amerikancima i Englezima engleski, sa Švabama njemački, a kad naletim na Bugare – onda udaramo po bugarski.
Zajednička tema s Bugarima? Lepa Brena. Izgleda da je u Bugarskoj itekako popularna, jer svaki Bugar kojeg sretnem zna za nju.
Eto, došli smo i do kraja ove neobične priče o svemu i svačemu. Negdje je sredina tjedna, a do kraja se još svašta može dogoditi. Bit će, sigurno, novih tema za razmišljanje i pisanje.
