11 C
Petrinja
Saturday, May 18, 2024
spot_img

Nikola – čovjek koji sanja pjesme

Autor: Aleksandar Olujić

Nikolu Miličevića sam upoznao u Jabukovcu, lijepom banijskom selu nedaleko Petrinje, gdje me je put naveo posjetiti 20. likovne susrete na Baniji. Gospođa Mara Vilus, predsjednica petrinjskog pododbora SKD-a “Prosvjeta” i organizatorica manifestacije, pozvala je Nikolu da, zajedno s Nevenkom Belom Zečević i Janjom Božić, svojim nastupom i tradicionalnim banijskim pjesmama dodatno uljepšaju Susrete.

Pozornica je bila čista, urešena jedino slikama učesnika Susreta poslaganim uz rub i nasred nje Nikola u narodnoj nošnji pod šeširom, „opkoljen“ s obje strane ženskim članicama tria, također obučenih u banijske narodne nošnje. I nastup je, poput pozornice, bio „očišćen“: bez instrumentalne pratnje, bez koreografije, samo melodija njihovih glasova i tekst. Pjevali su ojkače i tradicionalne banijske zavičajne pjesme.

Janja, Nikola i Bela u Jabukovcu

Iako je a capella poprilično čest način izvođenja narodnih pjesama na ovim prostorima, poslušati takvu izvedbu uvijek nanovo predstavlja otkriće za slušatelja, no taj način pjevanja je i za izvođače izazov. Sve izgleda tako jednostavno da se slušatelju čini kako bi to mogao bez problema sam izvesti, ali u toj naokoj jednostavnosti i jeste “kvaka”.

Gđa Vilus, koja je inače organizator još jedne manifestacije: „Festivala ojkača“, govori mi o značaju koje je pjesma oduvijek imala za narod na Baniji, osobito ojkače kao jedan od najstarijih oblika pjevanja na području Banije, ali i Korduna, Like, Dalmacije, pa i Sjeverozapadne Bosne te kako je recimo ojkanje u Dalmaciji običaj i kod Hrvata i kod Srba, ali se na Baniji takav način pjevanja susreće samo kod srpskog stanovništva. Tumači mi kako postoje dvije kategorije: novije pjevanje – pjevanje „na bas“ i staro, dvoglasno pjevanje – ojkača, ojkalica, rozgalica, orzalica, kantalica, ganga…, kojemu nažalost prijeti izumiranje, stoga je glazbeni izričaj ojkanje upisano na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine kojoj je potrebna hitna zaštita.

Također, ona mi reče kako je sve pjesme koje se te večeri izvode napisao Nikola, što me je ponukalo da ih još pozornije slušam.

Pjesme se nižu jedna za drugom, a tekstova ima raznih, onih šaljivih (pa i na vlastiti račun):

Oj Nikola ubijo te Bogo
Ja ti dala a ti nisi mogo

Nemoj Bela nemoj me lagati
Obećala nisi ćela dati

nostalgičnih za nekim prošlim vremenima:

Kad u kući zapjevaju dase
Svojom pjesmom sve lampe pogase

Cure perje skidaju sa stola
Da ih prije igrat zove lola

Koji pjevat i tamburat znaju
Curice se za njih otimaju

punih gorčine:

Svakog dana neko se sahrani
Pola sela pusto je od lani

To će trajat još godinu koju
Neće živi poznat kuću svoju

Sve zarasta u korove više
Od jada se ova pjesma piše

ali i onih u kojima se Nikola ne libi uprijeti prstom i kritizirati:

Tu su mnoge donacije bile
Pa je neko sagradio vile

Jadan narod svuda se potipa
Ko god može donaciju štipa

Neko vuče i gomile slaže
Naokolo rodbinu pomaže

Pošten stoji i gleda parade
I onoga koji samo krade

Nakon nastupa sjedam s Nikolom, Belom i Janjom za stol. Pričaju mi kako su od Dvora na Uni, te da su aktivni u tamošnjoj podružnici SKD „Prosvjeta“. Nikola kaže da pjeva od kad zna za sebe, a i njegova je majka skoro cijeli život rado pjevala, veli, pa je tako on uz nju. Pjevali su zajedno u svim prigodama: na slavama i slavljima, ali i uz posao, onako za dušu. Majka jedino nije pjevala jedno duže vrijeme nakon tragedije u obitelji, ali je onda ponovo počela na Nikolin nagovor.

Nikola kaže da su u dvorskoj „Prosvjeti“ uvijek imali grupu pjevača. Proteklih godina nastupali su po Hrvatskoj, BiH i Srbiji. Jedno vrijeme imali su i mušku i žensku pjevačku grupu, a trenutno imaju mješovitu. Neki su članovi i članice prestali aktivno sudjelovati u radu Društva iz raznih razloga, ali neki novi su došli. Ludima zna biti problem putovanje jer ih ima dosta koji ne žive u Dvoru već u okolnim selima. Pitam Nikolu kako se on snalazi, pošto živi u Paukovcu, svom rodnom selu 12 kilometara od Dvora. Dobro je, veli on. Dok đaci idu u školu dvaput dnevno vozi autobus, a kad su praznici ide dvaput tjedno!!! A znade ga i netko povesti jer vlastiti automobil nema. Bela kaže da je njoj lakše jer živi u Matijevićima, nekoliko kilometara od Dvora. A, pošto ima i svoj automobil, ona zna otići po Nikolu te ga poslije vratiti njegovoj kući. Nije joj teško, kaže. I ona je zaljubljena u glazbu od malih nogu, a ponosna je što je i njena kći naslijedila majčin dar.

Pisati pjesme Nikola je počeo prije nekih 10 godina. Kaže da mu pjesma zna doći usred noći, u snu i on se tada probudi i zapiše ju, a nekad je i zapjeva još onako sjedeći u krevetu. Svoje pjesme prvom prilikom podijeli s ostalima u grupi. Priča Bela kako on zna njima u automobilu, dok se voze na nastup, govoriti stihove nove pjesmu i oni je nauče u vožnji.

No, to nije sve. Nikola i Bela nastupaju i sami, čak su snimili nekoliko spotova, koji se mogu pogledati na YouTubeu: „Majko Banijo“ i „Daleko od Banije“. Tekst pjesama je, naravno, Nikolin.

Razgovarajući s njima shvaćam kako za Nikolu, ali i „njegove žene“, pjevanje pjesama nije puka zabava, nego način života. Nešto što im je potrebno poput hrane i vode. Poput zraka.

I tako, negdje na Baniji živi Nikola, čovjek koji sanja pjesme i pjevajući čuva tradiciju od zaborava.

Oćemo li zapjevati žene
Ove moje pjesme Izmišljene…

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles