23 C
Petrinja
Thursday, June 20, 2024
spot_img

‘Shut Up and Sing’

Photo by Sander Sammy on Unsplash

Autor: Aleksandar Olujić

And how in the world can the words that I said
Send somebody so over the edge
That they’d write me a letter
Saying that I better
shut up and sing or my life will be over?!

‘Not Ready to Make Nice’, Dixie Chicks

Rođen sam i odrastao u jednoj drugoj državi, onoj koju danas vole nazivati bivšom. Riječ je, naravno, o SFRJ. Jugi kako smo joj tepali. Zemlji radnika i seljaka i poštene inteligencije u kojoj su svi bili isti – tako su na sav glas oni odozgo tvrdili.

Drugovi i drugarice. Svi smo bili drugovi i drugarice, jer biti, ne daj Bože, gospodin ili gospođa značilo je biti neprijatelj napretka, svijetle budućnosti naših naroda i narodnosti, radničke klase i (iznad svega) komunističke partije kao radničke avangarde i njenog bezgrešnog vodstva koje je najbolje znalo što narodu (iliti običnom drugu i drugarici) treba, čak i onda kad se taj isti narod protiv toga bunio pa mu se to moralo dati i silom ako ne ide milom.

Ali, nemojte misliti da je sve i uvijek bilo crno. Imali smo odličnu glazbu. Prašio je diljem cijele Juge lijep broj pop i rock sastava (Grupa 220, YU grupa, Time, Indexi, More, Bijelo dugme, Leb i sol, Pankrti, Azra, Prljavo kazalište, Parni valjak, Riblja čorba, Atomsko sklonište, Buldožer, Šarlo akrobata, Crvena jabuka, Haustor, Bajaga i instruktori, Psihomodo pop, Lačni Franz, Zabranjeno pušenje…), solo izvođači punili su Arene onog doba (Josipa Lisac, Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Đorđe Balašević, Andrej Šifrer, Oliver Mandić, Zdravko Čolić, Meri Cetinić, Jadranka Stojaković, ali i Ivo Robić, Jimmy Stanić, Drago Diklić, Gabi Novak, Zvonko Špišić…), a izvrsni jazz glazbenici privlačili su svoju publiku (Kvartet Boška Petrovića, Zagrebački jazz kvartet, Plesni orkestar RTZ-a, Zdenka Kovačiček, Radojka Šverko, Big bend RTB-a, Belgrade Jazz Sextet…). Imali smo i sjajnu kinematografiju (Rondo Zvonimira Berkovića s izvrsnim glumcima Reljom, Milenom i Stevom; Skupljači perja Aleksandra Petrovića; Breza Ante Babaje; Tko pjeva zlo ne misli i Živjeti od ljubavi Kreše Golika; Tko to tamo peva? i Maratonci trče počasni krug Slobodana Šijana; Otac na službenom putu Emira Kusturice; Dečko koji obećava Miše Marjanovića; U raljama života Rajka Grlića…), kazališnu (Dramsko kazalište Gavella, ZKM, Jazavac (današnji Kerempuh), Komedija, Histrioni, Teatar &TD, Jugoslovensko dramsko pozorište, Atelje 212, Pozorište na Terazijama, Narodno pozorište Sarajevo, SNG Maribor, Slovensko mladinsko gledališče…) i književnu scenu (Ranko Marinković, Ivan Raos, Slobodan Novak, Vesna Parun, Josip Pupačić, Irena Vrkljan, Vlado Gotovac, Petar Gudelj, Ivan Aralica, Miljenko Smoje, Dubravka Ugrešić, Slavenka Drakulić, Branko Miljković, Meša Selimović, Danilo Kiš, Gordana Kuić, Arsen Dedić, Milodrag Pavić…). Dakako, imali smo i televiziju i radio i novine i…

Vidite. Imalo smo mi to sve, ali… Uvijek se nekako umiješa taj prokleti veznik i pokvari sve. Naime, imali smo mi i više nego što sam napisao, puno više, ali u svemu tome uvijek je bilo zrno gorčine. Morao si u to vrijeme biti oprezan da ne kažeš ili napišeš nešto što bi neki tadašnji dušebrižnik mogao protumačiti kao kritiku svete nam partije, ili još gore kao kritiku nepogrešivih nam vođa. Priča o tome kako je netko zaglavio u zatvoru zbog prepričavanja vica o ljubičici bijeloj od sto kila nije nikakva bajka. A, još ni dan danas nije sigurno je li istina da je u Velom mistu snimljena i onda izrezana scena gdje Netjak u partizanskoj uniformi na bijelom konju ujahuje u Split.

U to vrijeme su partijski sastanci, što su se održavali po svim poduzećima i ustanovama, bili mjesta gdje su se krojile sudbine. Zamjeriti se utjecajnim drugovima značilo je snositi posljedice. Napredovanje na poslu, mjesto na listi za dodjelu stanova, doškolovavanje, pa čak i termin odlaska na godišnji odmor, sve se to moglo dogovoriti. Prvi na listi za dodjelu stana lako je mogao biti preskočen ako se ukazala potreba da neki perspektivni drug ili drugarica mora riješiti svoj problem. Ili, nije bitno ako netko nema odgovarajuću stručnu spremu za neko radno mjesto – druga se upiše u neku školu ili na bilo koji fakultet i to je bilo dovoljno za rukovodeće mjesto ako se radilo o kadru.

Takva atmosfera je bila veliki problem za novine i novinare. Zbog kritičkog pisanja ili izvještavanja koje nije bilo po volji onima gore i njihovim poltronima, ne samo da su padale glave novinara i urednika već su smjenjivane čitave redakcije pa čak i ukidane novine ili časopisi. Tko se danas više sjeća Nede Krmpotić ili Krešimira Džebe i Vjesnika u srijedu?! Jedini način za novinare da zadrže svoj integritet i svoj posao bio je zapakirati ono o čemu su pisali, a čitatelji su učili čitati između redova.

To su bila vremena kada nije bilo lako doći do informacija. Nije bilo interneta, društvenih mreža niti satelitske televizije. Nekakav izvor informacija izvan strogo kontroliranih domaćih medija bio je radio preko kojega su se mogle slušati strane radio postaje. U Zagrebu je u okviru konzularnog predstavništva postojala Američka knjižnica i čitaonica u koju ste se mogli besplatno učlaniti i gdje ste mogli posuđivati knjige i čitati Herald Tribune, Newsweek, Sports Illustrated i neke druge novine i časopise, što je zahtijevalo poznavanje engleskog jezika. No, zbog toga ste, naravno, bili registrirani od strane milicajca koji je stalno stajao na pločniku ispred zgrade i ta vam društvena aktivnost sigurno nije donosila nikakve bodove među drugovima.

Ne talasaj druže!

***

Čovjek bi pomislio kako su ta i takva vremena duboko zakopana u našoj prošlosti i da danas živimo u zemlji koja pripada krugu država s najvišim stupnjem demokracije.

U zemlji gdje su istina i poštenje važniji od pečene janjetine i državnog stana.

U zemlji u kojoj političari pošteno rade svoj posao i u kojoj se cijeni znanje i rad.

U zemlji u kojoj nitko ne može nekažnjeno kršiti zakone.

U zemlji gdje više nitko ne može, a politička elita poglavito, naređivati novinarima što da pišu i govore.

Ili?   

Forgive, sounds good
Forget, I’m not sure I could
They say time heals everything
But I’m still waiting

‘Not Ready to Make Nice’, Dixie Chicks

Previous article
Next article

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles