Izgleda da se situacija u svijetu, a pogotovo u Americi, odvija pogrešnom smjeru. Postaje evidentno da ima sve više čudnih ljudi. Htio sam reći glupana ali to bi bila uvreda za glupane. Ne znam što je gore od glupana. Kao da se situacija odvija u dva smjera. Jedan smjer su ljudi koji idu u školu i razmišljaju vlastitim mozgom. S njima je lako ali ima ih sve manje. Oni drugi su u stvari, trenirani majmuni. Izvinjavam se majmunima jer sam ih sad uvrijedio. Čak i majmuni su pametniji. No u Americi je situacija takva da kreiraju radna mjesta za ljude koji su izuzetno glupi. Ta radna mjesta su takva da ljudi znaju izvršiti samo par jednostavnih radnji. Na takvim poslovima radi masa ljudi. Oni su na neki način zadovoljni i ništa im ne treba. Upravo to je dovelo do situacije da je razlika između bogatih i siromašnih sve veća. Ova demokratska, Bidenova, administracija je uništila srednju klasu. Zato se ovo i dogodilo.
Da objasnim o čemu se radi. Na aerodromu ima stotine službenika koje država plaća da kontroliraju putnike. Oni su poznati kao funkcionari TSA, u stvari – sigurnost. Dobiju uniformu, tetovirani su po rukama i licu i s čavlom u nosu (pearcing). Tako jedna cura stoji cijelu smjenu na prolazu i govori: stranci lijevo – Amerikanci desno. Osim toga, ona više ništa ne zna. Pitam je u kojem smjeru je WC? Ona će meni: stranci lijevo – Amerikanci desno. Postavim još jedno pitanje, a ona se zbuni pa mi kaže da će pozvati sigurnost jer je verbalno zlostavljam. Ma idi mi u pm.
Na aerodromima ima jako puno takvih treniranih i jednostavnih službenika. Osim toga, uveli su stvarno nelogične mjere. Na primjer, svi moraju skinuti cipele i staviti ih u skener zbog kontrole osim ako su stariji od 70 godina. Ako si stariji od 70, onda se cipele ne pregledavaju. Boca vode se obavezno oduzima jer tko zna mogla bi biti puna nitroglicerina umjesto vode.
Uvijek imam ruksak s laptopom, kablovima, olovkama, naočalama, knjigom i krpom za brisanje naočala te kutiju s vizitkartama. Ako idem u Ameriku, onda u ruksak stavim i električni aparat za brijanje, četku za zube, kremu za zube, grickalicu da si mogu rezati nokte (jer mi brže rastu kad sam na putu). Jednu od tih stvarčica mi uvijek izvade zbog kontrole na eksplozive. Nakon kontrole uvijek pošaljem Whats App mojoj golubici: “Danas su mi pronašli eksplozivne vizitkarte. Danas su mi pronašli eksplozivni aparat za brijanje. Danas su mi pronašli eksplozivne naočale za sunce. Danas su mi pronašli eksplozivne cipele. Danas su mi pronašli eksplozivnu krpu za brisanje stakla od naočala. Danas su mi pronašli eksplozivan laptop…”
Na nekim aerodromima (Amsterdam, Washington, Detroit, Toronto itd) imaju i skener za ljude. Tamo se dogodi da je skener jako osjetljiv pa reagira na ciferšlus na šlicu mojih traperica. Na ekranu se onda pojavi silueta čovjeka i crveni krug na mjestu gdje je metalni ciferšlus. Onaj službenik mi pokaže sliku na ekranu i pita što tu sakrivam. Ne pita što metalno imam tamo, nego baš što tu sakrivam. Ja mu kažem da imam jaja od čelika. To mi je izletjelo prije nego sam razmislio, pa sam se pokajao jer sam otvorio kutiju sa zmijama. Bolje da mu to nisam kazao jer su pozvali šefa koji mi je očitao lekciju da ne smijem vrijeđati službenika na funkciji niti se šaliti sa stvarima koje imaju veze sa sigurnošću. Davili su me tako još 15 minuta raznim pitanjima i na kraju svuda opipali. Poslije toga sam poslao Whats App mojoj golubici: “Danas su mi pronašli eksplozivna jaja.”
Još jedan primjer. Dođem u zgradu moje firme. Mi smo na 16. katu. Izađem iz lifta i nađem se pred staklenim vratima. Ja imam karticu firme i stavim je na senzor pa mi se vrata otvore. Uđem u predvorje ureda. Tu je recepcija i ne vidim nikoga ali čujem da mi ženski glas kaže: “Što trebate?” Odgovaram: “Pitam gdje ste?”
Iza vidim da netko sjedi iza velikog ekrana. Dođem bliže i vidim opet neku tetoviranu curu s čavlima u glavi (pearcing). Moje pitanje ju je zbunilo i odmah se postavila jako službeno. Kažem da li je moj šef (COO) u uredu. Ona kaže da se najprije moram upisati u knjigu posjetitelja. Kažem joj zašto da se upisujem jer ja radim za firmu, nisam posjetitelj i pokažem joj moju karticu. Ona mi sva zbunjena kaže da joj ne prilazim bliže (eh, jebi ga). Na kraju se ispostavilo da COO još nije u uredu i da još nikoga nema u uredu na 16. katu. Kažem joj mogu li sjesti u fotelju u da ga pričekam. Ona meni: “Ne, rađe bi da to ne uradim nego da se udaljim i da odem u prizemlje i da tamo čekam.” Pa ženska glavo, ja bih samo 10 minuta pričekao, valjda će doći netko i od mojih kolega. Ona mi kaže da će zvati sigurnost ako se ne udaljim iz njenog prostora. Sav zbunjen odem iz ureda. Znam da nisam podizao glas i da sam se jako korektno i prijateljski postavio, a ona meni tako. Eto, ona je tako trenirana. Što se tu može. Trenirana majmunica. Radi u sigurnosti (na leđima joj piše Security) i ona je tu vlast. Nema šale. Ako kažeš nešto što joj nije po volji, mogla bi čak zgrabiti pištolj. Pogotovo ako joj naleti neki Glinjnan koji govori engleski s holandskim naglaskom. Odmah ga smatra neprijateljem ili kakvim teroristom. Moguće i tipom koji mrzi ženski svijet.
Upravo takvih tipova kao ona ima sve više u Americi. Rade na kreiranim radnim mjestima. Takvi jednostavni ljudi se moraju zaposliti da bi zaradili poneki dolar. Ako ih ne zaposle na takvim jednostavnim poslovima, oni bi bili bez ikakve perspektive i na kraju bi se našli na ulici. Amerika kao što je bila prije 30 godina više ne postoji. Sad se srozala na antipatičnu, glupu i neobrazovanu naciju. Čast izuzecima kojih je na žalost, jako malo i sve manje.
By Marijan Jozić
Napomena: Mišljenja i stavovi izneseni u tekstu osobna su mišljenja i stavovi autora istog i ne moraju nužno odgovarati stavovima portala.
PS-Portal
