Autor: Marjan Gašljević
I danas mnogi slave nešto s čim veze nemaju. Pozivaju na tu “svoju” slavu da bi pozvanima ponudili svoju “veličinu”.
Viduševac je na ovoj fotografiji i u ovom tekstu onakav kakav više nikada neće biti. Obrađena polja prelijepe doline, vrijedni i pošteni, radišni ljudi. U velikoj mjeri i ovim “slavljenicima” možemo zahvaliti što su ta polja postala šikara a ljudi razasuti širom svijeta.
Perlinski brijeg je brijeg koji je zakrilio selo Viduševac, a podno tog brijega prostire se, nekad, plodna i obrađena dolina koju natapa i dijeli rijeka Glina. Ovo prelijepo mjesto naseljeno je u 16. stoljeću a doseljeni stanovnici dali su mu takvo ime jer se s Perlinskog brijega pruža prekrasan pogled i „vidi“ cijela dolina. Povijest mjesta je bogata, prepuna priča i događaja u kojima su najviše stradavali radišni i vrijedni stanovnici mjesta, na koncu kao i povijest cjele hrvatske Banovine pisana najviše krvlju lokalnog stanovništva. Dolazile su i prolazile vojske uglavnom otimajući, pljačkajući i ubijajući lokalno stanovništvo čija je jedina krivica bila što su na tom komadiću zemlje pokušali živjeti od svog rada. Krajem 17. stoljeća Erdedy-y su, prepisujući od prekounskih Turaka, demografski devastirano područje započeli naseljavati porodicama s područja Raške. Danas, tri stoljeća poslije, kako ranije napisah, upravo kao posljedicu tih naseljavanja gledamo „nekad plodnu, i obrađenu dolinu“. Složena je to i tužna priča.
Na vrhu, tog, Perlinskog brijega ističu se dva brežuljka kao blizanci oslonjeni jedan na drugog. Od mojih prvih sjećanja, a imao sam sreću biti rođen u ovom prekrasnom kutku Hrvatske, na jednom od tih brežuljaka bila je škola a na drugom crkva. Tih ranih šezdesetih prašnjavim ili blatnjavim putovima grupice seoske dječurlije pohodili bi najprije školu a poslije škole pretrčali bi na drugi brežuljak na vjeronauk u crkvu. I u školi i u crkvi dobili bi smo ono nauka što nas je pripadalo uvažavajući dob ali i tadašnji kurikul. Da li je u tom kurikulu bilo zapisano da se, povremeno, šibom ili ravnalom ispraši nestašni tur ne znam ali to je bio obavezni dio obrazovnog procesa i na jednom i na drugom brežuljku. I nitko se nije žalio. Nismo znali što bi to moglo biti „telefon“ a kamo li „plavi telefon“. I svi smo rasli, rasli na žganjcima, siru i vrhnju i kruhu iz krušne peći namazanom svinjskom mašću. Meso bi kušali za blagdane a nedjeljom poslije mise na stolu bi bila stara koka ili nestašni pjetao s mlincima pečenim na „tablama“ ili krumpirom. Rasli smo u obući i odjeći starije braće i rođaka sve dok se ne bi raspala, a za „marku“ niti je tko pitao niti znao. „Mešnu“ robu nosile bi generacije a čuvala se „kao oko u glavi“.
U školi su nas učili da su partizani bili „dobri“ a sve ostale vojske „zločeste“. I u tome baš nešto i nisu pretjerivali. U crkvi nas je župnik, pak, učio katoličkoj vjeri i molitvama koje bi izgovarali tijekom svete mise ali i u kući prije jela i spavanja uz budno majčino oko i uho. Obično bi, kad završi školski dan, cijeli razred pretrčao na drugi brežuljak po vjerski nauk. Niti na jednom brežuljku, bar ja, nikada nisam čuo da je netko nekoga trebao „mrziti“ već naprotiv. I najsitnije krađa tuđeg dobra ma bila to i najobičnija jabuka, kažnjavala se šibom po turu, a veća i ukorom ili, ne daj Bože, spominjanjem na roditeljskom sastanku u školi ili svetoj misi u crkvi.
I kod kuće kriteriji su bili isti ali još strožiji. I oni najmanji imali su svoje obaveze u obitelji. Moja zadaća kao petogodišnjaka bila je čuvanje krava. Majka mi je od lanenog platna sašila torbicu u koju bi mi stavila komadić kruha i suhog sira kada me je otpravljala se desetak i više krava iz dvorišta. Uz torbicu imao sam i „stucku“ koji bi napunili vodom. Krave bih morao seoskim putom otjerati do „pašenca“ te ih tu u ograđenom prostoru čuvati do večeri a navečer vratiti kući. Povremeno bih ukućane, posebno djeda, priupitao o „dobrim partizanima“ jer sam tu temu imao za domaću zadaću. Temu bi svi prešutjeli obično me naputivši da napišem ono što su mi u školi kazali ili što sam pročitao u knjizi.
Prvi ozbiljniji susret s vojskama iz Drugog svjetskog rata imao sam 67/68 u već višim razredima osnovne škole. U Viduševcu se, naime, snimao Vrdoljakov film „Kad čuješ zvona“ u kojem su statirali sedmaši i osmaši igrajući zbjeg pred nasrtajima Njemaca, ustaša i domobrana. Partizani su, naravno, za nas bili „dobri“ međutim nas su više zanimale čahure koje bi se prosule poslije pucnjave ali i oružje i vozila „vojnika“. Da li radi činjenice da su „neprijatelji“ za razliku od „partizana“ imali ljepše uniforme i oružje ili po nekoj drugoj inerciji svi smo se, nekako, radije družili s „neprijateljem“ stavljajući na glave njihove kape i šljemove lamentirajući s njihovi oružjem. Šteta što tada u selu i okolo nešto i nije bilo fotoaparata jer bi se danas tadašnje fotke mogle itekako kapitalizirati. Vrdoljak je s „vojskom“ došao i otišao a mi nismo došli do nikakvih saznanja zašto je netko nekome neprijatelj kao niti do saznanja zašto župnik nije dopustio da za potrebe filma zvone viduševačka zvona ali i „glumatanje“ po cintoru. Mještani koji su listom statirali dobili su nešto para što im je itekako popravilo skromne kućne budžete a mi smo prebrojavali čahure ponoseći se svojim novostečenim „blagom“, a zašto je netko nekome neprijatelj nismo uspjeli doznati ali nešto i nismo bili zainteresirani vjerojatno ne znajući bit riječi „neprijatelj“.
Na tragu tih učenja s Perlinskog brijega po završetku Osnovne škole razišli smo se na sve strane. Neki su se ostali patiti na skromnim obiteljskim imanjima i drugi su se, uglavnom, zaputili tražiti znanja u Petrinji, Sisku i Zagrebu. Zašto tek rijetki u Glini nisam se pitao. Mene je put odveo u Zagreb pa, poslije, i u neke druge gradove. Sve to vrijeme nisam odstupao od stečenog na Perlinskom brijegu. Uči, poštuj Boga i bližnjega svoga, ne odmaži nikome. U stvari, svih 10. Zapovijedi i 7 smrtnih grijeha.
O Bože oprosti. Griješio sam. I prema Tebi i prema bližnjima.
Te 91. kada je ponovno, po tko zna koji put, počela paljevina na hrvatskoj Banovini, kada su pale prve granate na moj Viduševac i prve žrtve neki rijetki s Perlinskog brijega su izabrali sigurnost „što dalje“, ja sam, kao i većina mojih suseljana, učenika s Perlinskog brijega odlučio braniti svoje.
I ako mi je na pepelu skrivenom u petogodišnjoj šikari bio dom ipak sam bio sretan. Tu je moj dom. Ni tada ni pet prethodnih godina nisam nikoga mrzio samo sam branio svoje zajedno sa svojim prijateljima s našeg ili nekog drugog „Perlinskog brijega“. Mi, dečki s „Perlinskog brijega“ nismo znali mrziti niti činiti zlo bližnjemu ali smo znali, kao i naši preci, braniti svoje i tuči se beskonačno vjerujući u pomoć Boga koji nas je, na kraju, i nagradio za vjeru i predanost koju pokazasmo.
Danas se pitam: „Da li još od Perlinskog brijega idem krivim i pogrešnim putom?“ Zašto se to pitam? Pitam se gledajući odlazak stotina tisuća hrvatske mladosti jer u svojoj Domovini ne vide budućnost. A kako će je i vidjeti od, kako reče Premijer, hrvatski Premijer, „sjena“ u kojima nestaše i dalje nestaju stotine milijuna kuna, u kojima nestaju tvornice, poduzeća, hoteli, stotine tisuća hektara hrvatske zemlje, voćnjaka i vinograda, izvora. I istim tim čuvaju prve redove u katedralama i crkvama dok se mi povlačimo, ako nas uopće puste, ispod kora gdje u svoj svojoj tuzi još uvijek molim sam sa sobom svetu misu na latinskom kako sam je naučio na Perlinskom brijegu s očima punim suza gledajući te u prvim redovima kako niti znak križa na sebi ne znaju ili ne žele učiniti. I dalje ne mrzim. Nas na Perlinskom brijegu nisu učili mrziti ali za to osjećam mržnju nekih bližnjih koji malo prije stajahu nekoliko redova ispred mene izvikujući svetu misu ne radi onog koga ta sveta misa slavi već radi sebe. Da vide i budu viđeni. Nas na Perlinskom brijegu učili su poniznosti.
I na kraju još se jednom pitam a pitam i Vas: „Da li su nas na Perlinskom brijegu krivo učili i uputili na krivi put?“
