Ovaj tjedan sam opet bio u Rotterdamu na sajmu moreplovstva koje je podijeljeno u dva dijela. Jedan dio su luke (to je kopneni dio, a drugi su brodovi (to je vodeni dio). Dalmoši će me špotati jer kažem vodeni dio. Tu stvar već znate. Ako ovima na moru kažete da idete u vodu, onda vas odmah isprave. Kažu: “Ideš u more”. Dakle, ne u vodu nego u more jer moreplovstvo ima onaj morski dio. Iako to nije baš 100% točno jer u to spadaju i brodovi koji plove rijekama. Zato je bolje reći vodeni dio.
Prošla konferencija je bila o rasutom teretu i bilo je preko 3000 ljudi. Ova konferencija je uglavnom o kontejnerima. Isto tako 3000 ljudi. Čak sam naletio i na neke Slovence pa sam smo pričali na slovenščini. Dakle, kontejneri. E, ljudi moji kako je to velika stvar. Tu se radi o prijevozu kontejnera, brodovima, dizalicama i autonomnim vozilima koja prevoze te kontejnere kroz luku, pa o proizvođačima tih dizalica i opreme za dizalice. Osim toga, bilo je nekoliko firmi koje rade tračnice po kojima se te dizalice kreću. Pa to je cijela nauka.
Te dizalice su jako komplicirane, a kabina u kojoj sjedi taj majstor, da ga nazovem operater (dizaličar), je komplicirana kao pilotska kabina Boeinga 747. Osim toga, bilo je nekoliko firmi koje proizvode simulatore tih kabina za dizalicare. Stvarno opasna tehnika. Sve u svemu opet sam nešto novo naučio i to pod stare dane. Na slici vidite kako je komplicirano biti dizaličar. Čak postoje i trenažeri za takav posao. Na slici vidite kako to izgleda. Ima neka američka poslovica koja kaže: “ Razlika izmedju dječaka i muškarca je broj cipela i cijena njegove igračke”. Ova slika baš to pokazuje.
Puno se love potroši na sve te trenažere iako je moguće da za koju godinu i taj posao bude radio nekakav robot. Robot je skuplji od čovjeka ali mu ne treba godišnjeg odmora niti pauze. Ne treba ići na kavu ili spavati. Samo mu daj struju i on će raditi posao dizaličara bez prestanka. Vjerovatno će praviti I puno manje grešaka.
I tako ja zanesen tom novom tehnologijom, odem slijedeći dan u supermarket i sretnem našu bivšu, da ne kažem staru sekretaricu. Ona sva ušminkana i pofarbana u blond (da ne kažem “porno blond”) kupuje paprike. Ja pun entuzijazma kažem joj da sam već dvije godine u penziji ali da radim punom parom i da imam jako interesantan posao. Mislio sam da će i ona biti zinteresirana za moju priču ali ona me ispsuje na pasja kola. Kaže da sam lud što radim. Tebam putovati i uživati u penziji. Raditi je glupo. Ja si mislim – e tetka slijedeći put neću ni stati da te pozdravim i pitam kako si pa se ti lijepo slikaj! Meni je ovako ipak bolje jer učim nove stvari, a uz to upoznam i puno novih ljudi. Dok mi posao bude zanimljiv nema razloga stati. Neki kažu da je to dobro da poslije 60-te mozak nešto radi. Siguran sam da će doktor Strižak to potvrditi. Čitao sam čak statistike koje kažu da ako ljudi odu u penziju i baš ništa ne rade, onda umru u roku od dvije godine. To mi se baš ne sviđa. I što da kažem.
Malo je nezgodno ići u Rotterdam svaki tjedan ali čovjek se s vremenom nauči. Možda bih trebao preseliti se u Rotterdam da smanjim šansu da sretnem tu “porno blond” sekretaricu jer me nervira. S druge strane mi je jeftinije ići u neki drugi supermarket jer mi se baš ne seli u Rotterdam.
By Marijan Jozić
