Prije par dana opet sam bio u Londonu. Svaki put tamo ima nešto novo. Prošli put prije točno 2 godine sam bio na proputovanju pa sam dobio koronu. Sreća da ove godine situacija nije tako opasna. Cilj moga puta nije bio London nego Reading, u stvari, Farnborrough jer tamo je veliki sajam iz oblasti avijacije. U Londonu sam proveosamo par sati i uspio se sresti s mojim školskim drugomStevom Radanovićem. On živi u Londonu, a pomalo i u Glini. Moj pokojni tata i njegov pokojni tata su išli zajednou školu u Sisku, a mi – dakle, Stevo i ja u Glini. Poslijeosnovne škole se nismo ni vidjeli pa sam se bojao da ga ne bih ni prepoznao. Naš sastanak je bio na željezničkoj stanici Paddington gdje svaki dan prođe skoro pola milijuna ljudi. To je idealno mjesto za igru skrivača. O, Bože kakvih tu sve ima ljudi – Kineza, Indijaca, Afrikanaca, Ukrajinaca, nešto malo Engleza (koji se prave Englezi) i nas dva krdžana iz Gline. Ipak sam ga uspio prepoznati u toj masi svijeta. Ne mogu reći da se nije promjenio. Pa čovjek se promjeni nakon 50 godina jer toliko je prošlo od kad se nismo vidjeli. Naravno da sam se i ja promjenio ivjerovatno je i Stevo sebi postavio pitanje hoće li me uspjeti prepoznati. Poslije obaveznog grljenja i ljubljenjasmo otišli u Starbuck na kavu i da se tamo malopopričamo o onome kako je bilo kad je nekad bilo i kadsmo bili mladi i kad smo bili sretni u Glini.
Ja se baš ne volim sresti s mojim vršnjacima u Holandiji. Pogotovo ne s onima koji su druge struke pa ne možemo pričati o avionima, autima i brodovima jer to je moje područje. Zadnjih nekoliko puta kad sam posjetioHolandeze samo smo pričali o bolestima i tegobama kadse ostari. To ne volim. Ovi moji poznanici Holandezi suuglavnom u penziji pa nemaju nikakve druge teme negotablete, bolesti, doktori i bolovi u leđima. Moram se konzultirati s doktorom Strižakom o takvim stvarima. Statistike kažu da je bolje raditi što je dulje moguće jer jako puno ljudi koji odu u penziju i ništa ne rade, umru u roku od 2 godine. E zato ne volim takve susrete s penzićima koji ništa ne rade. Da barem imaju nekakavhobi.
Ovaj susret u Londonu je bio puno pozitivniji jer smo pričali kojim autoputevima putujemo autom za Glinu. Pa kako se živi u Londonu i u Amsterdamu. Pa što nam radedjeca koja su već starija od 30 godina. I naravno, kako se slažemo sa susjedima jer mi smo ipak stranci pa je interesantno promatrati kako susjedi gledaju na nas. Ispostavilo se da smo normalni i da su to skužili i susjedipa je sve u redu. To su pozitivnije teme nego pričati o tabletama i bolestima. Jednu stvar ga nisam pitao. A to je kako Englezi gledaju na fenomen koji se zove propuh. Propuh je i Hrvatskoj najopasnija stvar koja se može zamisliti. Holandezi nam se smiju zbog tog straha od propuha. Oni ne mogu zamisliti kakva opasnost dolazi od propuha. Moja supruga voli propuh pa živi u našoj kući cijelo ljeto na propuhu. Ja uvijek nađem neku ispriku da se maknem s propuha pa mi se smije. Moram slijedeći put kad sretnem tog mog pajdaša Stevu pitati ga kako Englezi gledaju na propuh. To bi bila baš dobra tema za slijedeći susret.
Marijan Jozić