Autor: Marjan Gašljević
Sjedimo, tako, u kafiću na plaži jednog našeg lijepog, malog turističkog mjesta i uživamo „gdje čarlija vjetrić mio“ s Velebita. Uživamo u ugodnom društvu, plaži bez gužve i istinski iznenađujuće povoljnim cijenama hrane i pića (kava 1,40!).
Nekoliko metara od mora nalazi se javni zahod. Izuzetnoj čistoći i urednosti pridonosi gospođa koja se brine u tom nenametljivom objektu. Usput, korištenje zahoda je besplatno.
Skokne, tako, frend do zahoda i vraća se sav zbunjen. Njega je inače teško zbuniti i zateći nespremnog na sve male i velike friži.
„Zamislite, u WC-u nema pisoara! Upitam onu gospođu zašto nema pisoara, a ona me, s nokta, sruši u bad“. „Ča je tebi šjor? Tko još ide tih 5 metara iz mora da bi pišao u pisoar.“
I to je razlika između tipičnog hrvatskog turista i tipičnog hrvatskog turista klase optimist. Ovaj turist – optimist ne baca otpatke po plaži već, naprotiv, pokupi i tuđe pa autom zastane uz kantu za otpatke na izlazu s plaže i sve to lijepo odloži. Zbilja je teško razumjeti tipičnog hrvatskog turista klase optimist.
Evo jutros u vijestima HRT-a koje gledam prvi put nakon mjesec i pol dana iznose podatke da je ovogodišnja turistička sezona negdje fifti – fifti lanjskoj ili nešto slabija i to me zbilja zabrinjava. Znamo koliko ovisimo o sezoni što je loše pa onda i samo priznanje HRT-a da nije dobro govori da je zbiljski lošije od lošeg. I tu nema mjesta optimizmu ma što cvrkutali hrvatski političari i euforični novinari s plaža i naplatnih kučica.
Jedna od najljepših Virskih uvala, uvala Biskupljača zanimljiva je utoliko što je „dom“ virskog google-a. Između jutarnjih 7.30 pa negdje do 9 sati u uvali možete na okupu vidjeti dvadesetak bijelih šeširića. To jutarnju svježinu prikupljaju lozičke dilerice – iznajmljivačice apartmana. Otplivaš par krugova oko njih i, jednostavno, sve znaš. Tko ima, tko nema pun apartman. Tko je koga sfrkao u mraku. Saznaš i, naravno, cijene u trgovinama i što se gdje isplati kupiti. Zgodan mi je bio jedan krucijalan zaključak tog google-a: „Znaš, ona se je zaljubila u onog lika ali je problem što lik ima zajebanu ženu.“ I to nije loša informacija. Možeš je iskoristiti ako možeš.
Moja unuka, inače, ima sposobnost zamijetiti neobičnosti u okolišu. Neku večer dok smo se vozili kroz mjesto iznenada me upita: „Deda, što je ono na drvetu?“ Zastanem i gledam preko suhozida u dvorište. Na razgranatom drvetu s vrlo malo polsuhog lista kokoši. Sjede kokoši po granama i kunjaju. Zbilja nesvakidašnji prizor.
Naravno, kao za sve što ne znamo, priupitam lokalni google.
„Pa da, kokoši spavaju na drvetu.“
„A zašto ne u kokošinjcu?“
„U kokošinjcu spavaju gazde.“
„A tko spava u kući?“
„A jesi glup, pa u kući spavaju gosti.“
I onda se čudim klasičnom hrvatskom turistu – optimistu koji 5 metara od mora traži pisoar.
