Bio je ponedjeljak 30. rujna 1991. Nakon tromjesečnih borbi i obrane, iz četničkih uporišta oko Gline sa zemlje i iz zraka, iz svih je oružja napadnuta viduševačka crta obrane. Malobrojni i slabo naoružani hrvatski branitelji bili su prisiljeni povući se na “rezervni položaj”. Tada smo, na žalost, saznali što to znači. U slijedećih nekoliko dana okupiran je glinski kraj sve do Kupe – 36 hrvatskih sela. Stanovništvo je prognano, mnogi su branitelji i civili ubijeni, crkve i škole razorene, a kuće i gospodarske zgrade opljačkane, zapaljene i srušene. Treba li uopće naglasiti da za ove zločine još nitko nije odgovarao?! A vrijeme radi protiv nas… Župa Viduševac koja je 1990-tih godina brojila oko 2200 duša, u Domovinskom ratu je ostala bez 83 župljana. S područja Grada Glina stradalo je 396 branitelja i civila.
Stradanje stanovništva i branitelja izazvano padom viduševačke crte obrane i ove je godine dostojno obilježeno. U organizaciji Grada Gline i UDVDR SMŽ – Ogranak Glina, pred spomenikom „Golubica“ na mjestu masovne grobnice kod župnog groblja, položeni su vijenci i zapaljene svijeće. Vijence su položili i svijeće zapalili obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja i civila, izaslanik predsjednika Vlade i zamjenik župana SMŽ Mihael Jurić, izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića i ministra hrvatskih branitelja Tome Medveda državni tajnik Darko Nekić, gradonačelnik Grada Gline Ivan Janković, načelnik PP Glina Miroslav Rajković te predstavnici brojnih udruga, zavičajnih klubova te mještani. Posebna vrijednost leži u činjenici što su ovoj komemoraciji nazočili i učenici Srednje i Osnovne škole Glina s profesorima.
Nakon himne i minute šutnje, u ime organizatora nazočnima su se kratko prigodnim riječima obratili predsjednik UDVDR-a Glina Marko Sremić koji se prisjetio tih teških dana borbe te izrazio zadovoljstvo što se okupio lijep broj sudionika tih događaja. Rekao je da se “Ovdje prije 33 godine plakalo, zapomagalo i umiralo. Poštovani suborci iz tog vremena, drago mi je da vas vidim. Drago mi je da štujemo taj događaj i to vrijeme”, poručio je Sremić.
Gradonačelnik Grada Gline Ivan Janković je nabrojao sela koja su ostala razorena naglasivši da se u Viduševcu svake godine prisjećamo teških dana hrvatske i glinske povijesti. „U taj 30. rujan utkan je svaki onaj drugi datum počevši od Skele, Šatornje, Bučice, Taborišta, Joševice, Marinbroda, Novog Sela Glinskog, Gornjih Jama, Male Soline i svih hrvatskih sela koje je ista sudbina zadesila 91′ godine”. Državni tajnik Darko Nekić je istaknuo kako je najveći izazov hrvatske vojske 1991. godine bilo naoružanje. Napomenuo je kako su vojska i policija tada bile skromno opskrbljene pa je glavni cilj bilo oslobođenje vojarni kako bi došli do naoružanja. Zamjenik župana Mihael Jurić je istaknuo snagu i važnost hrvatskih branitelja koji su svojim životima očuvali Domovinu i ovo područje.
U crkvi sv. Franje Ksaverskog za sve je stradale služena sv. misa zadušnica koju je predslavio mons. Vlado Košić, biskup sisački. Sv. misu su pjesmom uveličale članice župnog zbora uz glazbenu pratnju na orguljama mons. Juraja Jerneića.
Kasnije je na platou kod crkve održano druženje nazočnih. Ovom je prigodom predsjednik Hrvatskog časničkog zbora Ivanec Vladimir Debeljak predao je zahvalnice gradonačelniku Ivanu Jankoviću, Marku Sremiću te Vladi Crnkoviću radi potpore u postavljanju spomen ploče poginulom Željku Putar Grdaku koji je poginuo u obrani Viduševca 16. srpnja 1991.
Podsjetimo se potresnih dijelova „Ratne spomenice“ tadašnjeg viduševačkog župnika Juraja Jerneića: „U ponedjeljak 30.rujna 1991. u 9,45 poslije više od tri mjeseca rata i zadnjih tjedan dana primirja, započeo je najjači napad na Viduševac iz Gline i ostalih neprijateljskih položaja. I Viduševac je konačno pao! U 9,45 počeli su nadlijetati zrakoplovi mitraljirajući Viduševac…Odmah po njihovom odlasku slijedi napad raketama…Selu su se približili tenkovi koji su počeli pucati po selu…U tom užasu svi su bježali tko je i kako mogao…Župna crkva bila je cilj svakog napada. Na njoj se neprijatelj najviše „proslavio“ i najviše osramotio. Tenkovskim pogotkom srušena je kupola tornja. Pala je kraj crkve. Kad je pogođena, začuo se glas „cinkuša“, a iz tornja se dimilo…Govore mi očevici da je tenk ušao na bočna vrata u crkvu i da se u njoj okretao…Od 30.rujna 1991. kad je Viduševac pao, nitko zapravo ne zna pravu situaciju jer nitko nije ništa vidio…Govore ljudi iz Male Soline da je kod njih bilo toplo u utorak ujutro od dima i plamena koji se dizao…“.
U vedru prohladnu večer posljednjeg rujanskog dana okupili su se opet Vidušljani i njihovi gosti na viduševačkom brijegu uz svoju prekrasnu crkvu. Misli su letjele 33 godine unatrag. Krenula su sjećanja na te strašne dane – tko je gdje bio, tko je gdje stradao, koga više nema, tko još nije nađen… Neka se taj dan ne zaboravi, neka se nikad više ne ponovi…A ja se taknuta trenutkom, suznih očiju iznova pitam gdje ćemo svijeću zapaliti, gdje ćemo se njihovoj žrtvi pokloniti – jednom Ivanu, i Vladi, i Josipu, i Luki, i Željku, i nedužnim starcima i staricama koji su tog strašnog dana ostali doma znajući da baš nisu nikome ništa krivi…
Za PS-Portal: Katica Gašljević Tomić
