Novinar: Antun Petračić
U onu po vremenu lijepu, sunčanu, rodnu jesen prve ratne 1991. ali s najvećim traumama i stradanjima nas Petrinjaca, više od dva tjedna poslije rujanske okupacije grada, u prigradskoj Novoj Drenčini malobrojni branitelji i čuvari svojih ognjišta, odupirali su se učestalim napadima tzv. JNA i njihovih pridošlih Srbijanaca, s pridruženim pobunjenim Srbima s Banovine.
Hrvatska obrana Nove Drenčine hrabro je odolijevala sve do 6. listopada 1991. a nakon pobjedničkog Domovinskog rata toga nadnevka svakog listopada obilježava se sjećanje na poginule i nestale Drenčane i zadnji otpor nadmoćnijem agresoru.
U to vrijeme najmlađi branitelj bio je Mladen Škrinjar, sada predsjednik Vijeća Mjesnog odbora Nove Drenčine, koje je organiziralo godišnji memorijalni skup za 2024., a podsjetio na događaje od prije 33 godine.
– 6. listopada 1991. bila je zadnja obrana grada Petrinje, u ovom našem, kako ja volim nasloviti, malom naselju. Bili smo u polu okruženju, ali imali „tvrda leđa“, našu rijeku Kupu i preko susjedna sela Vurot, Brest, Staru Drenčinu, u rukama naše vojske i policije, s kojima smo čamcima imali dosta dobru logistiku i potporu. Međutim, relativno malo je bilo nas iskusnih boraca, grupica do 20-ak ljudi u malim „džepovima“ obrane s lovačkim puškama, nešto malo vojnog naoružanja, taktike i znanja baš i ne, jer su to bili relativno mladi ljudi, bez nekog iskustva, osim životnoga ovih starijih koji su nas probali taktički organizirati. Malo onog što su naučili u Petrinji, dok su bile borbe za obranu grada, prenijeli su ovdje, k nama, ali bez pravog protuoklopnog oružja, bez barikada i zasjeda, koje bi mogle zaustaviti siloviti napad. Došlo je šest njihovih tenkova i transporteri, više od tristotinjak kojekakvih, i rezervista i „susjeda“ dobrovoljaca iz njihove Martićeve milicije… Mi smo jednostavno još i vrlo dobro i prošli. Mogli smo svi biti ili zarobljeni ili ubijeni, jer smo se i mi pogubili između sebe. Došlo je do „pucanja“ određenih dijelova u linijama i mogu reći, čak i s tom našom lošom taktikom, ipak je naš otpor trajao skoro do pola noći. Do tada oni nisu bili sigurni ući u selo, ali su onda probili liniju s kontra strane, od Kolonije, i tada nas stisnuli s dvije strane. Znači, gotovo su nas okružili i više nije bilo moguće naše zadržavanje. Brzo je pao mrak i mi smo se pokušali izvući, a oni cijelo vrijeme artiljerijom pratili i naselje i obližnju šumu, koja nas je i spasila. Kažem, sreća je da nije bilo više stradalih. Ranjeno je nešto „dječaka“, ali smo ih uspjeli izvući još za dana, poginule nismo, jedan nam je nestao i još ga tražimo. Nadam se da će biti pronađen, da njegovoj obitelji srce bude na mjestu, I sada, nakon 33 godine, ni nijedan zločin nije procesuiran zbog uništavanje ovog naselja, domova, dvorišnih objekata… Imamo saznanja, slikali su se s metlama dok su hodali po naselju, palili kuće, ismijavali se, cerekali nekakvi pijani ljudi žedni krvi. Ali, da još nijedan nije procesuiran, to je meni neshvatljivo. Ja mislim da je ona abolicija kriva za sve. Ta abolicija je za nas, dečke koji smo bili dragovoljci i za ovu Hrvatsku htjeli dati glavu, najveća greška – kazao je Mladen Škrinjar.
U župnoj crkvi Preobraženja Gospodnjeg na Slatini, glavnom duhovnom sjedištu toga dijela grada, Češkog sela, Nove Drenčine i Mošćenice, župnik vlč. Damir Ceković služio je večernju svetu misu zahvalnicu, a zatim u N. Drenčini vodio molitvu uz spomenik žrtvama ovog naselja. Poginuli su Mirko Vidović, Nikola Miščević, Nikola Jelekovac, a još uvijek nestalim se vodi Martin Malnar.
Gradonačelnica Petrinje i saborska zastupnica Magdalena Komes čestitala je braniteljima na hrabrosti i požrtvovnosti u želji čuvanja svojih domova, na čemu, na žalost, nisu uspjeli.
-Srbočetnički agresori počinili su veliku štetu, veliku nesreću su donijeli na ovo područje i kako je rekao i Mladen Škrinjar, ne samo da su pobili ovdašnje mještane, nego su i popalili sve što im je bilo pred očima. Željeli su uništiti sve hrvatsko, ne samo u Novoj Drenčini, nego općenito na području Grada Petrinje. Znamo da su nam i crkve uništili, ne samo do temelja, nego su čupali i temelje da unište svaki trag Hrvata na ovom području. Ali, kako je na misi rekao i župnik Ceković, zapravo uvijek na kraju pobjeđuje ljubav. I naša ljubav Hrvata, ljubav hrvatskih branitelja prema domovini nadjačala je neprijateljsku mržnju i 1995. vratiti smo cijelo ovo područje pod suverenu Republiku Hrvatsku u kojoj uživamo i zato smo ovdje došli odati počast svima koji su položili svoje živote za ovo što danas uživamo – rekla je gradonačelnica M. Komes. Svaki 6. listopad prigoda je da se okupe i sastanu domaći mještani i njihovi gosti, a nakon mise i polaganja vijenaca i svijeća, svi su počašćeni po pravom Drenčanskom običaju. Domaćim organizatorima odazvali su se i dobro znani glazbenici, prijatelji svirači iz Nebojana, Bresta Pokupskog, Hrastovice i Siska.
