U Novom Sadu na željezničkoj stanici srušio se krov u ubio puno ljudi
Prije nego to analiziram da vam ispricčm jednu priču iz avijacije. Dogodilo se prije nekih 35 godina u Pakistanu u blizini aerodoroma kod glavnog grada Karači.
Tamo je bio centar za održavanje aviona firme Pakistan Airlines. Avionski instrumenti i uređaji su se održavali u jednoj velikoj prizemnoj zgradi s ravnim krovom. U tom dijelu svijeta imaju dvije sezone – kišna i suha sezona. U vrijeme kišne sezone se dogodilo da je taj krov na nekim mjestima curio. Krov je bio od betona, a beton je takav materijal da propušta vodu. Struktura mu je takva i to svi građevinci znaju. Upravo zbog toga se na takav krov zalijepi terpapir tako da se spriječi da voda prolazi kroz beton. Ti Pakistanci su odlučili da u slijedećoj suhoj sezoni poprave krov tako da na isti stave jedan sloj novog betona. Međutim, slijedeće sezone krov je opet curio pa su ti pametnjakovići zaključili da bi trebalo staviti još jedan sloj betona koji bi spriječio da krov propušta vodu. Međutim, to nije pomoglo i krov je još curio, doduše malo manje nego prije ali je ipak curio. Onda su ti pametnjakovići odlučili da bi trebao još jedan sloj betona da taj krov definitivno poprave. I tako su na onaj originalni sloj betona stavili čak treći sloj novog betona. U suhoj sezoni je sve bilo u redu. Zgrada je bila puna elektroničke opreme i test aparata za avionske uređaje. Vrijednost toga je bila nekoliko desetaka milijuna dolara. I na kraju se dogodilo ono neminovno. Počele su kiše pa je krov postao još teži od te silne vodurine. Zbog te ogromne težine betona i vode, krov se jednostavno srušio. Sreća u nesreći bila je da se to dogodilo noću kad nitko nije bio u zgradi. I sve je prošlo bez nekih velikih posljedica jer nitko nije poginuo. Šteta je bila velika ali to se brzo zaboravilo.
Pomislio sam da je velika sreća da u Europi nema takvih pametnjakovića kao u Pakistanu, a koji rade građevinske poslove bez veze. Na prvom mjestu se radi o sigurnosti ljudi. Medutim, ova strašna vijest iz Novog Sada me uznemirila. Situacija je slična ovoj priči iz Pakistana. Iako je istraga u toku, ne mogu a da se ne iznenadim situaciji u Novom Sadu. Taj krov na ulazu u željezničku stanicu je visio na kablovima već 60 godina. Kablovi su zakvačeni na krov zgrade. Dakle, težina je dosta velika. Onda su na taj krov na ulazu stavili neko dodatnu konstrukciju s okvirima i staklima. To je dosta dobro smišljeno ali me ipak čudi da se nitko nije sjetio da ponovo izračuna da li tu dodatnu težinu može nositi ta stara konstrukcija. Osim toga trebalo je kontrolirati da li su ti kablovi sposobni da nose tu konstrukciju. Trebalo je kontrolirati ne samo na papiru nego na licu mjesta. U tih 60 godina je stvarno moguće da zbog vlage betonsko željezo i kablovi zahrđaju pa da oslabe konstrukciju kojoj su dodali desetak tona nove težine. S betonom, betonskim željezom, staklom i željeznim okvirima nema šale. To je velika težina. Osim toga, ne smiju se zanemariti vibracije koje nastaju kad vlakovi prolaze kroz stanicu. Te vibracije ljudi možda ni ne osjete ali konstrukcija tog krova je sigurno dodatno opterećena.
I što da se kaže?! Jadni ljudi i djeca koji su postali žrtve te inženjerske greške. Cijeli program rekonstrukcije željezničke stanice nije dostupan javnosti. Jedino što se zna je da su radove izvodili Kinezi. Kinezi se prave Englezi i ne daju nikakve informacije.
A stanica je građena prije 60 godina. U to doba se je puno gradilo, a također i puno materijala kralo pa se tim starim konstrukcijama ne treba puno vjerovati. Zato kod svake rekonstrukcije treba prije početka radova sve tobro kontrolirati. Svaki puta kad se dodaje materijal na konstrukciju treba kontrolirati statičko i dinamičko opterećenje tako da se zna može li konstrukcija nositi dodatnu težinu.
No sve to će se saznati kad se završi vještaćenje i kad se pronađu odgovorni za tu nesreću.
Slijedeće važno pitanje je može li se ovako nešto dogoditi i u Hrvatskoj. Pa naravno da može. U Hrvatskoj ima stotine zgrada koje su građene prije 60 godina. Tada je bila moda da se grade zgrade od betona. Pošto je materijal bio skup, inženjeri su se, naravno, natjecali da sagrade zgradu tako da upotrebljavaju što manje materijala. Takav im je posao. No, sve te zgrade bi trebalo staviti na listu i kontrolirati da se sazna ima li kakve opasnosti da se dio zgrade sruši i nekoga ubije. Sve što se preventivno radi je skupo, ali ako se dogodi nesreća, onda to košta puno više.
Eto, što drugo da se kaže nego da je strahota što je ubijeno 14 ljudi. Naša sućut rodbini.
By Marijan Jozić
