Autor: Marjan Gašljević
Luce je dobila za zadaću da napiše neku legendu iz svog grada. Naravno, zatražila je od mene pomoć (i ako nikada ne posluša što joj savjetujem da napiše već se prepusti svojoj imaginaciji što me raduje). Predložio sam ovu priču, a ona je odmah rekla da svi znaju tu priču i tako za desetak drugih priča o Sisku koje sam im pričao misleći valjda da ako je ona čula od mene tu priču da su je čuli i svi drugi. Na kraju, izgleda, ona će za zadaću napisati svoju viziju “Zlatne kočije”, a ja, pošto već svi znaju ovu priču, neke znaju.
Često kada uhvatim priliku spustim se niz Zibelski brežuljak do Kupe da bih prošetao nasipom ili, jednostavno, sjeo na obalu tražeći neki svoj mir u toku strpljive rijeke pred očima. Sjedeći tako na nekoj slomljenoj vrbi promatrah kako se igraju iskrice valića na pračanskom Smaragdnom brzaku. Prijeko, podno Starog Pračna, na pijesku spruda i plićaku pred brzakom gače i lamače jato gusaka. Vrebam strpljivo da pod brzakom „zarauba“ smuđ jureći svoju večeru.
Kupa je ovdje kao i cijelim tokom kroz godine dosta promijenila izgled. I brzak neposredno pod kupalištem a ovaj još više nekako su se „smanjili“. Na kupi se ne pjeskari, a niti se čisti korito od Pristaništa pa nadalje. Pijesak je stvorio nove plićake, zatrpao brzake i razasuo izazovne sprudove.
Usprkos Odri, Savi i nedalekoj Lonji Sisak je, nekako, kupski grad. I tako taj prastari „Kupski grad“ kojeg su gradili i rušili pa ponovno gradili mnogi narodi u svojoj bogatoj povijesti ima mnogo priča i legendi. Sjedeći pored šuškavog brzaka prisjetim se jedne od njih.
Koliko sam puta do sada, kao zaljubljenik u rijeke, potoke, bare i jezera, zdence, izvore i „curke“ spominjao natprirodna bića – vile koje, prema mnogobrojnim legendama, čuvaju ta, nama danas teško prepoznata, blaga. Narod je u tim legendama prepoznao dobre i one manje dobre vile kao bića izričaja Majke Zemlje. Mjesta njihovih epifanija odaju takvo porijeklo. Riječne vile Ondine srodne su nimfama, a nude se samotnim putnicima da ih provedu kroz magle, močvare i šume, a svoju prekrasnu plavu kosu dolaze češljati na površinu vode. One simboliziraju čaroliju vode i ljubavi. Heine je opjevao Lorelei tako da „znamo“ što je ona činila svojim nebeskim pjevom. Ima li Sisak svoju „lorelei“?
Upravo mi je to palo na pamet baš ovdje na smaragdnom brzaku o kojem priča događaj iz 1896. godine kada je neki Lovrec iz Starog Pračna baš tu, nasuprot mjesta gdje sjedoh, dotjerao svoje žedno blago da se napoji smaragdno zelene kupske vode. Nestrpljivo je Lovrec čekao šarajući bosom nogom po sprudu strpljivo blago kojem se nešto i nije žurilo. Ništa se nije neobično dešavalo kao niti svih drugih dana kada bi se ovdje spustio pojiti blago ili potjerati neposlušno jato preglasnih gusaka.
Odjednom začuje negdje iza vrbika na kamenu smaragdnog brzaka prekrasan ženski pjev. Lovrec zastade kao ukopan načulivši uši: „Ne, tako lijepo ne pjeva niti jedna cura koju on poznaje.“ Šuljajući se uz vrbik krenu prema pjevu. Kada se je primakao brzaku zastane mu dah vidjevši prelijepu djevojku bijele puti kako češljem češlja dugačku zlatnu kosu pjevajući milozvučnim glasom. Dok je tako ukopan razrogačenih očiju zurio u ovaj nestvarno prelijep prizor djevojka lagano okrenu glavu prema njemu, pogleda ga svojim kao lan plavim očima, osmjehnu se te ga mahanjem ruke pozove da dođe k njoj. Lovrec se, kaže, kao da ga je strijela pogodila okrenuo oko sebe i bez daha i duše pobjegao. U bijegu se sjetio da mu je i deda svojevremeno pričao da baš tu na tom brzaku vreba vodena vila i da je nekad puno mladića zauvijek u vodu povukla.
Lovrecovoj priči mnogi nisu povjerovali ali se ipak dugo prepričavala. Neki se prisjećaju starog Sergeja legende Siska, zaljubljenika i najvećeg poznavaoca Kupe koji je polovinom šezdesetih pripijajući „kod Hallerice“ u trenutcima sjete znao spomenuti „krasivaju ženščinu zlotnih lasiju“ na smaragdnom brzaku.
Izazvan, eto, ovom pričom nekako sam učestalo počeo silaziti do brzaka i zuriti iz vrbika njegove razigrane talasiće, trpeći dosadne guske i zavideći smuđu na njegovoj slobodi sve ćuteći zlatokosu prekrasnog pjeva. Na koncu, možda, bolje „otići u njezine kristalne, podvodne dvore gdje dani prolaze brzo kao minute“ nego škrgutati s nekim vlastohlepnim i polupismenim političarima.
Najljepša djevica sjedi
divno gore;
zlatni dragulji blistaju,
češlja svoju zlatnu kosu.
Češlja ga zlatnim češljem
i pjeva pjesmu;
koja ima čudesno
urnebesna melodija.
H. Heine „Lorelei“
