Autor: Marjan Gašljević
Krenulo je vrijeme darivanja bar tako dreče gotovo sve reklamne poruke i, po njima, baš njihov proizvod je savršeni poklon u vremenu darivanja i osiguravanje savršene sreće.
Moja sjećanja i uspomene, i ako nisam star, dugo sežu čak u neka vremena u kojima i nismo nešto znali što je reklama a, bome, nitko i nije spominjao darivanja kao ni vrijeme darivanja. Za nas je, tada, advent bio nešto sasvim drugačije nego danas. Vrijeme pokore i svekolike priprave za Dolazak.
Jedan sam od rijetkih u Viduševcu čiji je otac tada radio te sam za Novu godinu uvijek očekivao i dobivao darove koje mi je slao „Djed Mraz“. Virio bih danima niz put kojim je otac dolazio s posla očekujući šareni paketić koji bi, obično, zakvačio na upravljač bicikla. Kako sam se tek radovao zajedno sa sestrom i bratom kada bi konačno dočekali taj paketić. Današnji klinci, bar većina, ne bi poklonili trenutak pozornosti paketiću u kojem bi se nalazila jedna naranča, vrećica bonbona, keks „Adria“ i još eventualno neka sitnica. Mene i danas opsjeda fascinacija te naranče umotane u šareni, šuškavi papir na kojem je pisalo „Jaffa“. Taj papirić čuvali bi cijelu godinu, a naranču dugo gledali da li je žvaknuti odmah ili kasnije.
Darivanje je, kako svakodnevno vidimo, izgubilo svoj čar. Čar je posebno nestao kada daruje Država.
Država se, eto, trznula pa će „darivati“ umirovljenika s 80 eura. Pitanje je da li bi se „trznuli“ da baš nekako tih dana kada „sjedne“ 80 eura su i izbori za Predsjednika Republike. Hoće li taj novac, pod čudnim imenom izuzet iz Proračuna, potaknuti empatiju umirovljenika da glasuju za predsjedničkog kandidata vladajući koji, usput, nešto i ne stoji dobro to ćemo tek vidjeti. Ma, uvijek je bilo onih koji su „popušili“ takav sitni populizam.
Uz tih 80 eura građanima ide i puna vreća svakojakih obećanja ali i paleta uspjeha aktualne vlasti. To da građani sve te „uspjehe“ ne osjete u potrošačkoj košarici i svakodnevnom životu nebitno je. Bitno je da im se podastru „dobre brojke“, a one lošije pometu pod tepih da bi slavodobitno izjavio Ministar financija da, „kada raste BDP logično je da rastu i cijene.“ Jebo takvu logiku u kojoj mirovine i većina plaća debelo kaska za tim rastom cijena.
No, pregrmili smo Svetog Nikolu. Izdarivali se obećavajući podmlatku da će, „Djed Božićnjak donijeti bolje i više.“ Ostala je, međutim, dvojba što darivati današnjoj djeci da bi bili zadovoljni?
Teško pitanje i još teži odgovor.
Kao klinac sam bio presretan s onom narančom, keksom i vrećicom bombona. Istinski, baš bio sretan.
Htjeli mi to priznati ili ne ali tadašnje djetinjstvo nudilo nam je nemjerljivo više radosti i sretnih trenutaka. Svaka sitnica bila nam je level više u skromnoj svakodnevnici. Koliko radosti u šniti kruha namazanoj masti posutoj mljevenom paprikom! Umotani u vunene šalove i kape koje nam je isplela baka jurili bi po cijeli dan niz snježne padine sve dok nam se i šmrklji ne bi smrzli. Nismo znali ni gledali ima li tko na čizmama i odjeći famoznu „kvačicu“ ili „tri kose crte“ najvažnije je bilo da ti nije zima. Navečer bi nas odmrzavali uz vatru iz peći i lončić toplog mlijeka. Čak i onaj čuveni crtić u 7.15 došao je godinama kasnije.
Što, dakle, pitam i njih, kupiti za poklon. Ne znaju. Naravno. Što bi ih učinilo sretnim? Ne znaju. Naravno.
Dubai čokolada? „Nije Bog zna što.“ Kaže mi jučer unuk. Nije nešto ali je moderno. I skupo.
Krenimo, onda, putem drečavih reklama koje nam nude neizmjernu sreću pa što nam dragi Bog da.
