Wenn die Worte aufhören, beginnt die Musik – Heinrich Heine
Zanimljivo je kako u nekim prilikama, težeći nešto zorno opisati, znamo upotrebljavati izraze koji ne spadaju u isto područje s onim o čemu govorimo. Tako često za jelo, poglavito ono vrhunski spravljeno koristimo izraz rezerviran (uglavnom) za glazbu te ćemo često čuti kako je nešto prava rapsodija za nepce, a nerijetko se čuje i izraz rapsodija okusa. Ali, isto tako ako vam netko kaže da vas na tom i tom mjestu očekuje glazbena poslastica, siguran sam da ne očekujete kako će vas tamo dočekati torta u obliku gitare (na pr.).
Tako sam i sam ovog četvrtka nakanio uživati u glazbenoj poslastici i utažiti svoju žeđ (tako se naime obično kaže) za klasičnom glazbom. No, u svojoj nakani nisam bio usamljen. Dvorana Glazbene škole Frana Lhotke bila je te sisačke večeri premala da ugosti sve koji su željeli doživjeti glazbeni meni poslužen od dvoje „majstora zanata“, Nataše i Volodimira Balyka. Zanimanje za njihov nastup bilo je toliko da se nije samo u dvorani tražila stolica više, već su neki posjetitelji iz hodnika pratili koncert. Velik je to interes za neki događaj koji uključuje klasičnu glazbu, što je rekao i sam ravnatelj Glazbene škole, Tomislav Ivšić pozdravljajući okupljene pred početak koncerta. No, toliko zanimanje ne bi trebao, ustvari, nikoga iznenađivati. Duo Balyk, Nataša i Volodimir, dvoje su izuzetnih glazbenika, virtuoza na svojim glazbalima, koji već godinama oduševljavaju slušateljstvo diljem Hrvatske kao i u inozemstvu.
O kakvoj se glazbenoj klasi, kad je riječ o Duu Balyk, radi najbolje svjedoče riječi našeg uglednog glazbenog kritičara i novinara Branimira Pofuka, koji je o njihovoj izvedbi još 2007. napisao:
“(…) njegov (Volodimirov – op.a.) harmonikaški koncertni stroj vrhunske ruske marke Jupiter pod virtuoznim je prstima zvučao u nevjerojatnom rasponu tonova i boja, koje se od najfinijih pijanissima šire do tutnjave orkestra, ili u najmanju ruku veličanstvenih orgulja. Jednako je čudesno zvučao i ekspresivni luk, koji je prstima i trzalicom na žicama domre plela Nataša Balyk: od gitarističkog tretmana u sviranju akorada do anđeoski ispjevanih kantilena…”
Ove se Branimirove riječi mogu mirne duše ponoviti da bi se koliko-toliko dočarao događaj u kojem smo mi posjetitelji imali priliku uživati ovog četvrtka. Vivaldijeva Sinfonia iz „Olimpiade“, Albinonijev Adagio, Rameauov Danse des Sauvage ili Au village P.I. Tchajkovskog (da navedem samo dio programa) zvučali su nestvarno dobro izvedeni na bayanu u Volodimirovim i domri u Natašinim rukama, kombinaciji instrumenata koju osim njih dvoje zaista nisam siguran da još netko na ovim prostorima može izvesti, a sigurno ne na tom nivou.
Duo Balyk je za kraj sisačkog koncerta ostavio izvedbu „Zorbinog plesa“ Mikisa Theodorakisa, poznatu temu iz filma „Grk Zorba“ koju je posvetio svom prijatelju, Siščaninu Đuri Tadiću kojemu moramo zahvaliti što je ovaj par izuzetnih umjetnika održao koncert u Sisku.
Vrijeme nam je uz Natašu i Volodimira proletjelo. A, kada smo nakon koncerta izašli iz zgrade, počela je kiša… Valjda je i nebu bilo žao što je tako brzo završio. Ali: Urečen rastanak bez našeg htjenja obećava i sastanak, zar ne?
Autor: Aleksandar Olujić
