Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Markus Spiske on Unsplash
Bilo je to jednom davno, u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu… Ali, u ovoj se priči ne radi o mučeničkoj smrti kao u pjesmi poznate pjesnikinje čije riječi parafraziram, već o nečemu puno, puno banalnijem: shoppingu!
Naime, u neka davna, mračna, jednoumna vremena čitave kolone stanovnika te „zemlje s brdovitog Balkana“ redovito su vršile prave desante na Trst, Graz, Pečuh…, u čijim su trgovinama ostavljali gomile deviza (nerijetko kupljenih od švercera), da bi u povratku svojim domovima njihove torbe bile pune traperica, Minasice, riže, originalnog Ariela i Persila, Karavan sira, kobasa i svega drugoga što su „gladne oči“ ugledale a toga u vlastitoj zemlji nije bilo u trgovinama za kupiti. Na graničnim prijelazima tiskale su se kolone autobusa i osobnih automobila punih „koferauma“, a ne zna se jesu li putnici u njima bili nervozniji pri izlasku ili ulasku u zemlju. Razlog tome je bio strah od toga da carinici ne bi otkrili one sakrivene devize (iznad dozvoljenog maksimuma) pri izlasku ili onaj od visoke carine pa čak i oduzimanja robe na ponovnom ulasku u zemlju.
Dobra stara vremena, u kojima su nas prečesto strani trgovci kojima smo ostavljali svoj novac tretirali kao posljednje seljačine, a vlastiti carinici kao stoku!
No, s osamostaljenjem su se stvari promijenile i strani su trgovački lanci otvorili svoje dućane i kod nas. I tako, umjesto da mi idemo van po robu ona je njihovim posredstvom došla do nas pa nije više bilo potrebe ići u kupovinu preko granice kad sve to ima i kod nas. Trst, ta trgovačka meka Balkanaca, je opustio. Masa automobila s našim tablicama pred dućanima u inozemstvu postala je prošlost – sve do nedavno.
Nakon eksplozije cijena robe po našim dućanima i napisa tome kako je kupnja preko granice postala povoljnija za nas popraćenim izvješćima reportera (ali i običnih građana) s lica mjesta u kojima se donose cijene za konkretne artikle i uspoređuju s našima, treba li nas čuditi što su parkirališta ispred trgovina preko granice dupkom puna vozila s hrvatskim tablicama. Kažu da je tako u slovenskim Brežicama puno automobila sa zagrebačkim ali i sisačkim tablicama, a tamošnji dućani su puni naših građana. Povijest se tako na neki način ponavlja. Doduše, ovaj puta ne kao nekad radi nestašice već zbog razlike u cijenama proizvoda u domaćim i stranim trgovinama i to često istog trgovačkog lanca.
Naši ljudi navikli su se snalaziti!
U poplavi vijesti oko bojkota trgovina, ovaj trend je ostao pomalo u drugom planu. Ali, to nije nešto što bi kako trgovci tako i država smjeli zanemariti. Trgovci gube zbog manjeg prometa, a država na porezu – sav onaj porez na promet koji su naši građani platili u tim dućanima odlazi u proračun druge države.
Kod bojkota kupovine građani će u najvećem dijelu ono što nisu kupili taj dan ili u određenom dućanu kupiti neki drugi dan ili u drugom dućanu. No, ono što su kupili u Sloveniji, Italiji ili BiH sigurno neće kupiti kod nas. Što će biti ako strani vlasnici trgovačkih lanaca počnu u Hrvatskoj zatvarati poslovnice i/ili otpuštati radnike. Njima je svejedno kupovali mi u Zagrebu ili u Brežicama, dok mi to obavljamo u nekoj njihovoj trgovini. Dapače, u takvom slučaju logično je da idu na zatvaranje nekih trgovina ovdje čime smanjuju troškove, a zarada im neće zbog toga patiti.
Baš me zanima hoće li naš ministar gospodarstva javno podržati i kupovinu preko granice kao što je podržao bojkot trgovina.
