Neki ga vole, neki ga ne mogu smisliti, a meni je taj Donald iz Trumplandije prilično interesantan. Jedva je mjesec dana predsjednik, ali i dalje ne silazi sa svjetske pozornice. Svaki dan donosi nešto novo. Već prvog dana odlučio je promijeniti ime Meksičkom zaljevu – sada ga zove Američki zaljev (Gulf of America). Svi iščekuju da će uskoro promijeniti i ime Sjedinjenih Američkih Država u Trumplandiju.
On je izvanserijski predsjednik, strogo fokusiran na transakcije. Njegov prioritet je napraviti dobar deal (dogovor). Ostali političari nisu navikli na taj način razmišljanja i ne razumiju ga. On sve izražava brojkama, a što mu olakšava donošenje odluka. Jedna od takvih odluka bila je ukidanje njihove kovanice od jednog centa. Amerikanci tu kovanicu ne zovu “jedan cent” nego penny.
Ime penny potječe iz Engleske još iz srednjeg vijeka kada su imali kovanicu istog naziva izrađenu od srebra. Tada nije bila važna sama kovanica već težina srebra od kojeg je napravljena. Kada se Amerika odvojila od Engleske – na Dan nezavisnosti, 4. srpnja 1776. – odlučili su da se i njihova najmanja kovanica zove penny. No, za razliku od engleske verzije, američki penny bio je samo stotinka dolara i nije više imao nikakve veze s cijenom metala od kojeg je napravljen. U to doba, novčanica od jednog dolara predstavljala je količinu srebra koja se za taj dolar mogla kupiti. Penny je, međutim, bio napravljen od bakra i njegova vrijednost nije bila vezana za količinu bakra već je imala relaciju s količinom srebra koje se moglo dobiti u zamjenu za dolar. Godine 1900. odlučeno je da dolar zapravo vrijedi onoliko koliko vrijedi određena količina zlata – tako je nastao termin zlatna podloga. Amerikanci su tada čuvali velike količine zlata, a čija je vrijednost odgovarala vrijednosti svih dolara u opticaju. Sigurno se neki sjećaju filma Goldfinger, kada je James Bond (agent 007) spašavao zlato u američkoj utvrdi Fort Knox! E, to je ta utvrda – s paletama punim zlatnih poluga.
Što su više dolara štampali, morali su imati sve više zlata u depoima. Tako je bilo sve do 1971., kada je predsjednik Nixon prekinuo vezu između zlata i dolara. Od tada dolar više nema zlatnu podlogu. Ako Amerikancima treba novac za financiranje ratova, jednostavno pokrenu štampariju i štampaju lovu. Tako su počeli stvarati inflaciju. Cilj im je bio održavati inflaciju na oko 2%, što je pogodno za ekonomski rast. No, ako inflacija izmakne kontroli i postane prevelika, to šteti ekonomiji.
I evo nas u 2025. – Trump je skužio da je zbog inflacije i te američke politike relativno skupo praviti bakrene novčiće od jednog centa. Za svaki taj novčić potroši se više od dva centa da bi se iskovao! To bi se moglo nazvati uništavanjem kapitala – praviš nešto što vrijedi manje od uloženog rada i materijala. A pošto je Trump uvijek fokusiran na dobar deal, nije ni čudo da je dekretom ukinuo ove bakrene novčiće. Od njih ionako nema velike koristi iako su svuda u opticaju, a država njihovim ukidanjem štedi ogromnu količinu novca.
Kad odem par dana u Ameriku vratim se s punim novčanikom tih bakrenih novčića od jednog centa. Gdje god nešto platim dobijem za kusur šaku tih novčića koji mi samo bez veze pune novčanik. Zato ih u zadnje vrijeme, prije povratka, na aerodromu ubacim u kutiju za donacije u dobrotvorne svrhe. I tako sam sebe uvjeravam da sam dobročinitelj – ubacim pedesetak tih novčića (koji ne vrijede ni pedeset eurocenti). Sigurno oni koji prazne te kutije prigovaraju jer dobiju na stotine tih sitnih novčića koje onda moraju mijenjati za nekoliko papirnatih dolara.
Još jedna zanimljiva stvar! Penny iskovan 2000. godine pušten je u opticaj ali se kasnije ispostavilo da neki od tih novčića imaju grešku – riječ LIBERTY pri kovanju je pomaknuta, pa izgleda kao da su slova dvostruko otisnuta. Zbog te rijetke greške kolekcionari su spremni platiti čak 45.000 dolara za takav penny! Šansa da slučajno dobijete takav novčić je mala, ali nije nula. Dakle, ako vam netko uvali penny iz 2000. godine, obavezno ga dobro pogledajte – možda upravo držite pravo malo blago u rukama!
Moja golubica sada meni prigovara jer smatra da će ti bakreni novčići uskoro postati rijetkost i da bi ih trebalo sakupljati – kasnije će ih, kaže, moći skupo prodati. Vjerojatno je to razlog što me opet ekskomunicirala, pa sada moram spavati u sobici na tavanu jer sam dao nekoliko stotina tih kovanica u dobrotvorne svrhe. Eto, takve su Holanđanke – kako god se okreneš, uvijek ispadne da je sve samo tvoja krivica.
Moram zato planirati put u Trumplandiju da se dokopam tih kovanica prije nego što izađu iz opticaja – ako ništa drugo, barem da udovoljim mojoj boljoj polovici i da me pusti iz te sobice na tavanu.
By Marijan Jozić
