Autor: Marjan Gašljević
Europska tužiteljica Laura Koveši dala je jučer ekskluzivni intrviju hrvatskoj medijskoj kući. Laura je poznata po činjenici da je „sklepetala“ cijelu Rumunjsku vladu kao tužiteljica u toj, svojoj, zemlji. Zanimljivo je da je, opet činjenica, u nijednoj europskoj zemlji nije oduzet predmet EPPO-u pa je Hrvatska jedinstven slučaj u EU po činjenici da je njezin Državni odvjetnik onemogućio istragu EPPO-a u slučaju „Beroš“.
Sam slučaj „Beroš“ prepun je kontraverzi od nevjerojatne činjenice da su „zamračena“ jebena sredstva u zdravstvu koje je, samo po sebi, sve nedostupnije prosječnom građaninu Hrvatske. „Crna“ je stvar što je, nešto prije uhićenja u tom slučaju, smrtno stradao profesor Čorušić, poznati ravnatelj KBC Zagreb. Kako je stradao tako se je brzo „pomelo pod tepih“ njegovo stradanje. Jedan hrvatski tjednik izvlači priču po kojoj je profesor Čorušić EPPO-u neposredno prije pogibije poslao pismo o novčanim marifetlucima u zdravstvu, prvenstveno s europskim novcem s kojim se, cca 6 milijardi, financira obnova KBC-a.
Općenito oko te priče jedino hitro što se desilo je da je hrvatski Državni odvjetnik „oduzeo“ EPPO-u predmet u kojem je EPPO već uvelike istraživao tijekove europskog novca u tom projektu. Gospođa Koveši na oduzimanje nadležnosti uložila je prigovor Europskoj komisiji zbog tog jedinstvenog slučaja osporavanja nadležnosti. Skraćeno prevedeno, u svom odgovoru hrvatskoj novinarki, odgovorila je pitanjem, „čemu EPPO ako će svaka država oduzimati pravo istraživanja tijekova zajedničkih sredstva“’ Na koncu to pravo sastavni je dio pravnog naslijeđa EU.
Odmah se je na zadnje noge digao hrvatski Premijer ubjeđujući pastvu da „neće Laura mijenjati hrvatske zakone.“ Pa nije gospođa Koveši tražila hrvatski prijem u Europsku uniju i pristala na obaveze koje se temelje na tom pristupanju. Ili možda jest?
Moj osobni stav je hrvatska neovisnost. Na žalost odavno smo se, zahvaljujući hrvatskoj dodvorničkoj i anemičnoj politici, odrekli te neovisnosti ma što ona značila. Makar glodali travu, moj je stav, ostanimo svoji i ako smo odavno i tu travu prodali ili poklonili „bjelosvjetskim kokošarima“.
Koliko su naši političari „teški“ na europskoj razini, a da ne spominjem svjetsku, govori činjenica da niti jedan od vodećih političara nije pozvan na niti jedan europski sammit na kojima se odlučuje u ovim svjetski turbulentnim političkim i geostrateškim vremenima. Nama je „prijatelj“ nekakav Dodik, a neprijatelj još veći politički zgubidan Vučić. Plenkoviću, Milanoviću, jebo vas i Dodik i Vučić. Ili, kada nas ne doživljavaju drugi dobri su nam i oni?
I dok danima Milanović i Plenković ne razgovaraju građani se pitaju kuda ide ovaj brod. Sve teže živimo i slušamo nekakve statističke poluistine, a različiti politički moroni koje smo mi, na koncu, izabrali ubjeđuju nas kako lijepo živimo.
Koga da išta pitamo? Koga da slušamo? Komu da vjerujemo? I dok nas nitko ne doživljava možda je „radost“ da se Premijeru, po svemu sudeći jedini „smiješi Laura Koveši“, a na njegovu žalost sve će odraditi ista ta Radost.
