Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Thays Orrico on Unsplash
Danas je Tijelovo, odnosno Svetkovina Presvetog Tijela i Krvi Kristove (lat. Sollemnitas Sanctissimi Corporis et Sanguinis Christi), blagdan kojim katolički vjernici slave ustanovljenja Euharistije na Posljednjoj večeri, kada je Isus Krist svojim učenicima dao kruh i vino kao svoje tijelo i krv. Ovaj blagdan naglašava središnje mjesto Euharistije u kršćanskom životu i pobožnosti.
Slavljenje Tijelova veže se uz sv. Julijanu Liješku (1192. – 1258.), augustijansku redovnicu iz Liègea koja je 1209. godine imala ukazanja u kojima je Bog upozorio da ljudi premalo slave Presveti oltarski sakrament Svetoga Tijela i Krvi Kristove te da u liturgijskom kalendaru nedostaje taj blagdan. Ukazanja je Julijana isprva zadržala za sebe, no 1230. ona su se ponovila i nakon toga ona se svesrdno zalagala kako bi se u cijeloj Crkvi uspostavio blagdan Tijelova. Prema drugoj predaji sv. Julijana je imala viziju u kojoj je na punom mjesecu vidjela mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju na njemu kao nedostatak blagdana kojim bi se štovao Presveti oltarski sakrament.
Na Julijanin nagovor biskup Robert iz Liègea je u svojoj biskupiji 1246. uveo blagdan Euharistije. No, sv. Julijana je umrla ne dočekavši uspostavu blagdana Tijelova u cijeloj Katoličkoj Crkvi. Julijanino zalaganje za uspostavu blagdana Tijelova nastavila je njena prijateljica, belgijska redovnica Eva iz Liègea (1205. – 1265.), čijim je zalaganjem 1264. Papa Urban IV. objavio bulu Transiturus kojom je blagdan Tijelova želio proširiti na cijelu Katoličku Crkvu. U tome ga je spriječila smrt, a svetkovanje Tijelova konačno su ustanovili pape Klement V. i Ivan XXII. u 14. stoljeću.
Inače, osim Julijaninih vizija Papu Urbana IV. Je na objavu bule veliki utjecaj imalo euharistijska čuda. Jedno iz 1263. godine koje se dogodilo u talijanskom gradu Bolseni, kada su svećenika, dok je posvećivao kruh i vino, obuzele snažne sumnje u stvarnu prisutnost Kristova Tijela i Krvi u sakramentu euharistije. I tada se dogodilo čudo: nekoliko kapi krvi počelo je teći iz posvećene euharistije. Drugo se zbilo još 1239. kada su se hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje. Iste se i danas se čuvaju u relikvijaru u Daroci.
Crkva je do danas priznala autentičnost ukupno 132 euharistijska čuda, a najstarije je čudo iz Lanciana iz 8. stoljeća kada je svećenik posumnjao da je sveta hostija doista tijelo Gospodinovo, a vino njegova krv. No, dok je slavio misu i izgovarao molitvu posvete, vidio je kako se hostija pretvara u tijelo, a vino u krv. Pokazao je to okupljenima, a potom i cijelome narodu. Tijelo je sačuvano u cijelosti, a krv se zgrušala i podijelila na pet nejednakih dijelova.
Jedno od euharistijskih čuda dogodilo se i u Hrvatskoj i to u svetištu Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu. Po predaji, samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthtyany 1411. za vrijeme bogoslužja je svećeniku, koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv….”, u kaležu nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. Predaja govori i to da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvete Krvi. Papa Julije II. (1503. – 1513.) je osnovao povjerenstvo koje je istražilo čudesna ozdravljenja te je dopustio štovanje relikvije, a Papa Leon X. (1513. – 1521.) je 19. ožujka 1513. godine izdao bulu kojom potvrđuje mnogobrojna čudesa u Ludbregu po zagovoru Presvete Krvi te je Ludbreg proglasio svetištem i prošteništem.
Tijelovo u nas zovu i Brašančevo (taj naziv upotrebljava August Šenoa u svom romanu Zlatarovo zlato), a naziv dolazi od riječi brašno od kojeg se dobiva kruh koji u pretvorbi u svetoj Misi postaje Kristovo Tijelo. Zovu ga još i Tilovo, Brošančevo, Brešančevo, Božji dan, Božji blagdan, Korosante (Korosande). Slavi se devetog četvrtka nakon Uskrsa, odnosno četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva. Na ovaj se dan tradicionalno organiziraju svečane Tijelovske procesije u kojima se nosi Presveti oltarski sakrament. Prva takva procesija održana je u 13. stoljeću u Kölnu (Njemačka).
U Hrvatskoj se u mnogim mjestima tradicionalno organiziraju svečane svete mise i procesije u koje se često održavaju kroz središta gradova, a vjernici kite ulice cvijećem, svijećama i simbolima kršćanske vjere. U mnogim sredinama običaj je postavljanje četiri “postaje” – oltara na otvorenom, gdje se čitaju evanđelja i molitve.
Tako na pr. u Požegi na Brašančevo Procesija kreće od katedrale, preko glavnoga gradskog trga, Trga Svetog Trojstva, do franjevačke crkve Svetog Duha. Procesiju predvodi biskup, koji u rukama nosi Presveti oltarski sakrament, a u njoj sudjeluje mnogo redovnika, redovnica, vjernika, đakona, krizmanika, prvopričesnika, kao i predstavnici vatrogasaca, policije, vojske te autohtoni Trenkovi panduri u svečanim odorama, dok djeca posipaju latice cvijeća.
S druge strane, u Gundincima u Slavoniji, mlade djevojke s navršenih 16 godina taj dan je imao veliku važnost. Do tada su uređivale kosu kao kiku upletenu u košarice, a za Brašančevo bi svoju kosu uredile u falić s ružicama, a svećenik bi ih u crkvi rasporedio u red cura.
Na Braču se na Tijelovo (koji tamo zovu Božji dan) održavala procesija uz sudjelovanje svih mještana, na kojoj su djeca nosila su bukete cvijeća i putem kojim prolazi procesija posipala cvijet brnistre, dok su primorskim mjestima ribari prostirali mreže da ih svećenik blagoslovi i procesiju pratili u barkama i s upaljenim svijećama i feralima.
A, u Tribunju je pak na Božji blagdan bio običaj da djecu, u dobi od deset do petnaest godina, oblače u najljepšu odjeću kako bi u procesiji posipala cvijeće, dok bi djevojke i žene po prozorima, balkonima ili terasama vješale odjeću uz koju bi postavljale posude s cvijećem.
