Autor: Aleksandar Olujić
Once upon the time, sastala se u jednoj šumi, nedaleko obližnjeg grada, veća grupa ljudi. No, oni nisu došli tamo kako bi se zabavili zapalivši vatru, bacivši na žar kakve komade mesa, ćevape, pljeskavice, pileće batake i sl., niti su ljetni dan kratili kakvom belom, šnapsom, vezenjem miljetića, berbom poljskog cvijeća, nogometom ili pričom o svojim ljubavnim doživljajima (stvarnim ili imaginarnim), a ljetnu vrućinu razblaživali kakvim pivom ili sokićem ohlađenim u obližnjem potoku. Ne! Oni toga dana osnovaše (zamislite) pravi, pravcati partizanski odred i to ne radi slikanja za neki ondašnji facebook već s ozbiljnom nakanom da se oružjem bore protiv vojne sile koja je u to vrijeme nezaustavljivo gazila sve pred sobom.
Iz ovoga što sam naveo čovjek bi mogao pomisliti kako govorim o Star Wars sagi ili novoj verziji filma o Robinu Hoodu ili o nekom blockbusteru koji ima za temu Američki rat za neovisnost poput onog The Patriot. No nije tako, iako se, u biti, radi o identičnoj priči: jedna mala grupa ljudi odlučuje se boriti protiv tiranije, nepravde, terora koji sprovodi ogromna i naizgled nepobjediva sila, jedino se radnja zbiva nama puno bliže – u šumi Brezovica nedaleko Siska. I ovdje se na prvi pogled radi o nemogućoj misiji ili samoubilačkom pothvatu, no ponekad se zaista ostvari ona Njegoševa: Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Jer zaista je trebalo imati jako puno hrabrosti, toga 22. lipnja 1941. godine i odlučiti se boriti protiv takve sile kao što je bila nacistička Njemačka pred kojom je kleknula skoro čitava Europa. A kako je na koncu ta borba završila, to svi znamo.
No, nije to bio ni prvi, a niti zadnji put da su se ljudi ovog kraja primili oružja i ustali u obranu slobode i svoje domovine. Na isti dan, 22. lipnja 1593. godine, zbio se događaj koji je zlatnim slovima upisan u povijest naše zemlje. Pod zidinama sisačkog Starog grada zaustavljena je i poražena turska vojska, ondašnja svjetska velesila. I tada je šačica odvažnih stajala na braniku Hrvatske, odlučnih u svojoj namjeri da obrane svoj dom od premoćnog neprijatelja. A skoro na isti dan, 23. lipnja 1991., postrojavanjem na ORA-i u Sisku osnovana je prva dragovoljačka postrojba Hrvatske vojske, 57. samostalni bataljun pod zapovjedništvom Ante Bobetka, koji će poslije spajanjem s 120. brigadom, MPOAD-om i vojnom policijom Sisak postati 57. brigada HV „Marijan Celjak“ Sisak, dobivši ime po poginulom dozapovjedniku SAMB-a Marijanu Celjaku. Treba li uopće nekoga podsjećati na hrabrost pripadnika postrojbe koji su sve vrijeme, od početka do kraja Domovinskog rata, proveli na prvoj liniji bojišnice.
22. lipnja, odnosno Dan antifašističke borbe je u neovisnoj Hrvatskoj proglašen nacionalnim praznikom, a nacionalni praznik trebao bi biti dan od posebnog značaja za sve građane. Trebao, no je li to tako?
„U Brezovici nema ni predsjednika RH, ni predsjednika Sabora ni predsjednika Vlade. Samo izaslanici koji čitaju napisane uratke. Jasne poruke u godini kad demokratski svijet slavi 80 godina pobjede nad fašizmom“, napisala je na svom profilu na X-u bivša premijerka Jadranka Kosor.
Istini za volju, niti u bivšem sistemu ovaj događaj nije bio vrednovan koliko je zasluživao. Naime, kao dan ustanka u Hrvatskoj se slavio 27. srpnja, a u Jugoslaviji 4. srpnja, dok je događaj od 22. lipnja bio sveden na nekakvu lokalnu priču u stilu: istina je da ste se vi nešto tamo se igrali, ali nije to bilo ništa ozbiljno niti važno. Tim žalosnije je da sada kada je, s njegovim proglašenjem hrvatskim nacionalnim praznikom, konačno doživio svoju afirmaciju 22. lipnja 1941. ponovo postaje žrtvom političkih igara.
Političari su naše praznike (i ne samo njih) podijelili na naše i njihove, lijeve i desne. Tako su neki među njima, nažalost, postali oružjem u međusobnim obračunima političkih stranaka, koje posežu za odabranim kriškama naše vlastite povijesti garniranih partizanima, ustašama, četnicima, nacistima i komunistima i servirajući ih narodu poput kostiju za glodanje kako bi svratili pozornost sa svojih vlastitih neuspjeha, promašaja, neznanja ili laži.
No, mislim da se moramo zapitati: Da nije bilo tih 79-ero koji su 1941. u Brezovici osnovali prvi antifašistički odred u Hrvatskoj, Jugoslaviji i okupiranoj Europi i onih koji su kasnije uzeli oružje u ruku i borili se protiv fašizma i nacizma, čije bi trupe 1945. umarširale u Zagreb? Da nas je netko drugi oslobađao 1945. čiji bi danas bili Istra, Rijeka i Zadar i da li bi uopće danas bilo neovisne i suverene Hrvatske?
