Dok je sunce neumoljivo pržilo široke ravnice Nizozemske, gradovi i sela obavijeni su valom vrućine kakav se rijetko viđa na ovim geografskim širinama. U zraku se osjećala tromost, a miris vrućeg asfalta širio se ulicama, dok su prozori bili širom otvoreni u nadi za tračkom povjetarca. Ovakvi dani donose posebnu vrstu tišine – onu što zamijeni užurbane korake i žamor svakodnevice polaganim, odmjerenim pokretima.
Međutim, otvoreni prozori ne pomažu puno. Moja golubica voli napraviti propuh jer zna da ja propuh ne volim. U stvari, nitko u Hrvatskoj ne voli propuh – jer propuh ubija. Barem su me tako učili u mladosti. Međutim, Holanđani vole propuh. To im prija u ovim vrućim danima. I u Nizozemskoj je, naime, toplinski val.
Oni ga definiraju ovako: tri dana zaredom s dnevnom temperaturom iznad 30 stupnjeva – to je toplinski val. Škole tada prelaze na „tropski raspored“, pa je nastava samo do 12 sati, a popodne se ide kući. Da, baš kako mislite – nizozemske škole rade do 10. srpnja, što znači da se još ide u školu. Njihovo ljetno ferje kraće je jer školu započinju već zadnji tjedan kolovoza.
Srećom, šešir je postao moj najvjerniji pratitelj. Njegov široki obod štiti lice od žarkih zraka sunca i daje mi osjećaj da šećem pod vlastitim kutkom hlada – gdje god da krenem. Na tržnici, u parku, čak i na biciklu – šešir je znak preživljavanja, ali i mog stila.
Danas vrlo malo muškaraca nosi šešir. Šteta, ali ujedno i moja prednost – lakše me ljudi zapamte. Za ljeto sam izabrao, ne kaubojski, već panama model. Takav šešir nose Pierce Brosnan, Brad Pitt, Anthony Hopkins, pa čak i maršal Tito. Kad ga stavim na glavu, odmah zapjevam onu pjesmu:
„Šešir moj, šešir moj ukoso…
Nosio bih, al’ mi ne da moj pos’o!“
Radni dani pod toplinskim valom odvijaju se usporeno. Poslovi iziskuju više truda, a misli lako bježe prema hladnim napitcima i hladu starog kestena – ako ga ima u blizini. Ja ga nemam, pa sjedim u hladu svoje pergole. Kad se temperatura digne na maksimum, negdje oko 11 sati, vraćam se u dnevni boravak, zatvaram sva vrata i prozore i uključujem klimu. Zašto da se znojim bez veze? Klima-uređaji postaju heroji dana.
Usred ovog vrućeg razdoblja, na horizontu se nazire razlog za uzbuđenje – jubilarna 50. Godišnjica završetka gimnazije. Uskoro će se okupiti generacije bivših učenika gimnazije Glina. Dogovor je da se sastanemo 13. rujna u 15 sati ispred zgrade gimnazije Glina. Sada se ona zove Srednja škola Glina. No, ja planiram ići u teretanu kako bih se pripremio za slavlje.
Moja golubica se samo smije i zafrkava me. Već svima priča kako ja hoću omršavjeti i trenirati trbušne mišiće – da se pokažem pred curama iz svog razreda (koje sada broje 70 godina). Pomisao na susret s dragim licima i zajedničko obilježavanje pola stoljeća obrazovanja donosi novu energiju, unatoč vrućini. Malo je čudan osjećaj kad čovjek dosegne godine onih „starih ljudi“ koje je nekad gledao s čuđenjem. No – što je tu je.
Dan prije proslave navratit ću i u Srednju školu te dva sata razgovarati s gimnazijalcima. Već sam pripremio svoju prezentaciju i bit će mi izuzetno drago odgovarati na njihova pitanja. Prije 50 godina ja sam bio na njihovom mjestu – ali nitko se nije sjetio da pozove kakvog „starca“ da nam ispriča što nas čeka poslije gimnazije. Možda će to postati nova tradicija u Srednjoj školi Glina.
Takve susrete imam ovdje, na Sveučilištu u Amsterdamu, gdje odgovaram na pitanja studenata treće godine. Nedavno sam dobio poziv da slično napravim i na Sveučilištu San Antonio u Teksasu. Malo je daleko, ali tko zna – možda se i tamo zaletim.
I tako, hodajući niz nizozemske ulice sa šeširom na glavi, s mislima na predstojeće slavlje i u društvu vjerne golubice, toplinski val postaje samo još jedna priča za pamćenje. Jer kad je vruće, najvažnije je pronaći malo hlada, poneki osmijeh – i razlog za slavlje.
Limoncello je u Lidlu 5 eura, a kad je hladan, dobar je protiv žeđi. Barem tako kaže moja golubica. Za mene je pivo prava stvar protiv vrućine. Toga ovdje, hvala Bogu, ima u izobilju i teče u potocima.
By Marijan Jozić
