Generacija koja je odrasla bez interneta okuplja se nakon pola stoljeća. Organizirati proslavu 50 godina mature za generaciju gimnazije Glina posebna je avantura, pogotovo u vremenu kada digitalna povezanost nije bila dio našeg odrastanja. Naša generacija odrasla je u svijetu bez interneta, mobitela, e-maila ili WhatsAppa – oslonjena na susrete uživo, pisma, povremene telefonske pozive i usmenu predaju. Danas, kad želimo okupiti tu istu generaciju rasutu diljem svijeta, pred nama su brojni izazovi – ali i prilike koje mogu donijeti nezaboravno iskustvo.
Gdje su svi?
Prvi i možda najveći izazov je locirati gdje tko danas živi. Mnogi su kroz desetljeća promijenili adrese, neki su odselili u inozemstvo, a velik broj više ne koristi digitalne kanale komunikacije. Neki nemaju niti fiksni telefon, a još manje e-mail adresu ili profil na društvenim mrežama. Većina nema ni WhatsApp, pa je klasična grupna komunikacija gotovo nemoguća.
Drugi izazov je – kako doći do kontakata? Stare adrese više nisu u upotrebi, a onih nekoliko brojeva telefona što su preostali i vrijedili prije deset godina kad se slavila 40. godišnjica, danas više ne pripadaju našim školskim kolegama. Uspostaviti kontakt zahtijeva upornost i kreativnost – osloniti se na poznanike, rodbinu, susjede, pa čak i općine koje bi mogle imati pokoju informaciju više.
Treći izazov je – gdje ćemo se okupiti? Gimnazija Glina smještena je u malom gradu koji se, na žalost, tijekom godina itekako promijenio. Restorana gotovo da nema, a oni koji postoje često su privremeno zatvoreni ili nemaju kapacitete za veće skupine. Mnogi od nas više ne poznaju ljude u gradu – generacije su se izmijenile, a “novi klinci” zamijenili su stare znance.
Potraga počinje
Priča o organizaciji jubileja počinje mnogo prije same proslave. Prvi korak bio je sastaviti popis svih iz razreda – prisjetiti se tko je sve maturirao 1975. godine. Sjećanja blijede, razrednice su preminule, a oni koji danas rade u školi ne poznaju nas ni naše obitelji. U pomoć priskaču stare slike, godišnjaci, pa čak i poneka pohabana bilježnica s ponekom starom adresom ili brojem telefona.
Osobno, živim u Nizozemskoj, što cijelu organizaciju čini dodatno izazovnom. Nisam blizu, ne mogu spontano skoknuti do Gline, a kontakt s gradom ograničen je na povremene telefonske pozive i poneku poruku. No, odlučnost da obilježimo 50 godina mature bila je jača od svih prepreka.
Uz pomoć nekoliko upornijih članova generacije, krenuli smo u pravu detektivsku potragu:
• Prekopavanje starih adresa i bilježaka
• Telefonski pozivi poznanicima, bivšim susjedima i članovima obitelji
• Pisanje SMS poruka na posljednje poznate brojeve
• Kontaktiranje lokalnih institucija, općine i udruga
Svako malo stizala bi nova informacija – netko živi u Zagrebu, netko u Slavonskom Brodu, netko u Beogradu, netko u Rogaškoj Slatini, netko u Splitu. Neki su, nažalost, preminuli, a neki ne mogu doći zbog bolesti. Svaka vijest bila je poput djelića slagalice koja polako otkriva sliku naše nekadašnje generacije.
Kada smo uspjeli pronaći polovicu razreda, počela je potraga za mjestom okupljanja i zajedničkom večerom. U Glini danas nema restorana kao nekada s kapacitetima za veće grupe. Naša maturalna zabava prije 50 godina bila je u školi – plesalo se uz stari gramofon. Ideja da danas nešto “prigrizemo” u školi ili ispred škole brzo je otpala. Zaključili smo – idemo u restoran, makar i do Petrinje!
Bilo je i kreativnih prijedloga – piknik uz rijeku Glinu, šetnja gradom, obilazak znamenitosti iz mladosti: spomen doma, parka, crkve i Pogledića. Svaki korak ulicama Gline nosio bi nostalgiju i prisjećanje na školske zgode i nezgode.
U kontaktu sa školom saznajemo da su svi nastavnici novi, a učenici nas ne poznaju – za njih smo “stara garda”. No, ljubaznost školskog osoblja i ravnateljice otvorila nam je vrata – dobili smo dopuštenje koristiti školsku prostoriju za kratko okupljanje i razgovor. Prije ulaska, fotograf Brkić (nekadašnji “Blic”) ovjekovječit će nas zajedničkom fotografijom.
Speed Dating – Glina edition
Ovaj put uvodimo novost – tzv. speed dating! Zvuči neuobičajeno za Glinu, ali ja sam ljubitelj tog formata i gdje god mogu – prijavim se. Moji školski kolege još ne znaju što ih čeka.
Plan je jednostavan: bit ćemo nas 20-ak, a svakih deset minuta mijenjat ćemo partnera za razgovor. Proces traje oko sat i 40 minuta. Ne biste vjerovali koliko informacija se može izmijeniti u samo deset minuta! Nakon
toga, znat ćemo gotovo sve o svom starom kolegi ili kolegici – ili kako sada volimo reći: starcu ili starici.
Nakon speed datinga slijedi “čoporativno” druženje – izraz koji mi je ostao u sjećanju jer ga je pokojni profesor Brebrić, inače Petrinjac, često koristio.
Zanimljivo je koliko nam danas nedostaje ona jednostavna, ali učinkovita mreža informacija “od usta do usta” – nekada poznata i kao “Radio Mileva”. U doba kad većina nema e-mail, WhatsApp ili Facebook, informacije putuju sporije, ali temeljitije. Telefonski razgovori traju dulje, poruke se prenose osobno, a svaka poruka nosi toplinu bliskosti i zajedništva.
Kako se približava datum okupljanja, obuzima nas mješavina uzbuđenja i sjete. Hoćemo li se prepoznati? Jesu li svi posijedili? Kako će izgledati prvi susret nakon toliko godina? Tko će doći, tko neće moći, a tko će zauvijek ostati u našim uspomenama?
Za mnoge, ovo je više od proslave. To je povratak u mladost, prilika za preispitivanje životnih puteva, i velika zahvala za prijateljstva koja su preživjela pola stoljeća.
Organizacija 50. godišnjice mature gimnazije Glina puno je više od same logistike. To je priča o ljudima, uspomenama i vrijednosti zajedništva. Iako bez interneta i svih modernih tehnologija, pokazat ćemo da prava povezanost ne treba ekrane – nego srce, strpljenje i volju da se ponovno sretnemo, nasmijemo i zagrlimo.
Naša generacija dokazala je da ni vrijeme, ni daljina, ni nedostatak tehnologije ne mogu spriječiti prijateljstvo i poštovanje koje su se gradili na hodnicima gimnazije. A možda je upravo ova “analogna” potraga za prijateljima ono što će učiniti jubilej toliko posebnim i nezaboravnim.
Ova grupa možda se sastaje posljednji put. Šezdeset godina mature velika je rijetkost – mnogi za deset godina neće biti među nama. No, sve je moguće.
Uz malo sreće, možda se opet nađe grupa entuzijasta koji će tada, i s 80 godina, stati pred zgradu gimnazijeGlina i reći:
– `Bem ti život! Baš je kratak!!!
By Marijan Jozić
