Autor: Aleksandar Olujić
Photo by Robin Canfield on Unsplash
Večeras po zalasku sunca počinje proslava Samhaina, drevnog festivala kojim su Kelti od pamtivijeka obilježavali početak onog drugog, tamnijeg dijela godine.
Keltska plemena koja su nekoć živjela na prostorima diljem današnje Europe, bili su narodi iznimno bogate kulture, mitologije i običaja, a isti su oduvijek plijenili pažnju kako znanstvenika tako i nas običnih ljubitelja povijesti, umjetnosti i tradicije. Neki od njihovih drevnih običaja ostali su sačuvani sve do danas, jedan od njih je Samhain.
Kelti su još u antici svake godine slavili četiri festivala: Imbolc, Beltane, Lughnasadh i Samhain. Vjeruje se da je najznačajniji od njih bio Samhain koji se slavio na polovini između jesenskog ekvinocija i zimskog solsticija. Naime, kao što je za Kelte dan započinjao zalaskom sunca, odnosno mrakom, tako je i Samhain, koji se svetkovao ulaskom u drugi, mračniji dio godine, predstavljao kraj stare i početak nove godine. Svetkovina se održavala u vrijeme nakon žetve, kada se stoka vraćala s ljetnih pašnjaka i vršile se pripreme za zimu. Naziv Samhain za ovu svetkovinu bio je uvriježen u Irskoj, Škotskoj i na Isle of Man, dok su ga u Walesu zvali Calan Gaeaf, u Cornwallu Kalan Gwav, a u Bretanji Kalan Goañv.
Za Samhain su se palili veliki krijesovi na kojima su spaljivane žrtvene životinje. Irski historičar Geoffrey Keating je u svojoj Povijesti Irske napisao kako su početkom Samhaina sve vatre morale biti ugašene da bi onda druid zapalio novi krijes u kojem su sagorijevale kosti žrtvenih životinja (otud bonfire, engleski naziv za krijes, što dolazi od bone fire). Na tom su krijesu ljudi palili baklje i donosili vatru u svoje domove. Nadalje, vjerovalo se da plamen, dim i pepeo imaju moć zaštite i pročišćavanja, a plamen posebno pomaže rast, sprečava trulež i utjecaj mraka zime.
Kelti su vjerovali da se na taj dan lako može prijeći granica između ovog i drugog svijeta, što je značilo da duhovi (aos si) i vile lako mogu doći u naš svijet i da duše umrlih predaka mogu posjetiti svoje domove. Kako bi se osiguralo preživljavanje ljudi i stoke preko zime trebalo je počastiti duhove vani ostavljala hrana i piće, a za duše umrlih predaka prazno mjesto za stolom. Obično su se nakon večere hrana i piće koji su preostali iznosili van ili dijelili siromašnima, koji su često i sami znali kucati na vrata tražeći hranu. U domovima su se izvodile igre i proricanja budućnosti vezana za smrt i brak. Na okupljanjima tijekom proslave pričale su se priče o junacima i bogovima. Neke od najpoznatijih irskih mitoloških priča odvijaju se na Samhain (Druga bitka kod Mag Tuireda, Nerine pustolovine, keltski mitološki junak Fionn mac Cumhaill na Samhain savladava Aillena, stvora s onog svijeta koji riga vatru itd.)
Običaj je bio da se za vrijeme proslave Samhaina, koja je trajala tri dana i tri noći (negdje se spominje čak šest dana i noći), ljudi maskiraju. Time su s jedne strane odavali počast bogovima i duhovima, ali maske su istovremeno služile kao zaštita: iza nje su se skrivali od zlih duhova.
Osim duhova u to doba vani su lutale i druge kreature. Tako je vani djecu vrebala Púca – stvorenje koje se najčešće pojavljivalo u obliku crnog konja sa svijetlećim očima, one koji su lutali po mraku čekala je Lady Gwyn – bezglava u bijelo obučena ženska spodoba uz koju je uvijek bila crna svinja, a svima je strah tjerao u kosti Dullahan kojeg se prikazuje kao bezglavu spodobu u dugačkom crnom ogrtaču koja nosi vlastitu glavu što se raspada i strahovito smrdi. On u potrazi za dušama živih obično jaše crnog bezglavog konja ili se vozi kočijom napravljenom od mrtvačkih sanduka, nadgrobnog kamenja i kostiju koju vuče šest crnih konja. Za vrijeme svog noćnog pohoda on progovara samo jednom izgovarajući ime onoga po čiju će dušu doći smrt. Jedino što nekoga može spasiti od te spodobe je predmet od plemenitog metala koji se mora baciti pred njega i tako ga natjerati u bijeg.
S prelaskom Kelta na kršćanstvo došlo je do velikih promjena i Samhain se stopio s kršćanskim praznicima. Naime, 835. godine praznik Svih svetih prebačen je s 13. svibnja na i 1. studeni. Pošto je u Crkvi postojao običaj bdijenja, koje počinje noć prije najvećih blagdana, nije trebalo puno vremena proći da se počne slaviti noć prije Svih Svetih (All Hallows Evening), a već u srednjem vijeku je zabilježeno da u tim proslavama sudjeluju maskirane osobe koje u grupama idu od kuće do kuće pjevajući za što su bili nagrađeni hranom i pićem. Tako vremenom nastaje Hallowen, koji će irski i škotski iseljenici donijeti sa sobom u Ameriku. Priča je dalje poznata.
No, usprkos prihvaćanju novog praznika Samhain nije nestao kao narodni običaj. Održao se do današnjih dana i posljednjih godina uživa sve veću popularnost. Večeras će se stoga na mnogim mjestima u Irskoj, Velikoj Britaniji ali i mnogim drugim zemljama, oko krijesova okupiti štovatelji drevnih običaja. Jedno takvo mjesto je Hill of Ward (Tlachtga) u Irskoj, mjesto koje zauzima značajnu ulogu u povijesti te zemlje i paljenjem krijesa na tom mjestu ne samo da se svetkuje drevni keltski običaj već se istovremeno celebrira irska nacionalna baština.
