Autor: Marjan Gašljević
U posljednjih nekoliko dana u Hrvatskom gradovima i mjestima imali smo različitih događanja čiji su vinovnici bili uglavnom mladi, maloljetnici. Od crnih majica s kapuljačama i fantomkama, do premlaćivanja jedinke od skupine s, također, fantomkama i kapuljačama pa do zadnjeg događaja u kojem je izgorjela zgrada Vjesnika od, navodno, podmetnutog požara nekolicine mlađih osoba.
Poslije svakog od tih događanja medije okupiraju psiholozi i socijolozi te razni drugi stručnjaci za društvene odnose tumačeći uzrok takvog ponašanja mladih. I to traje nekoliko dana da bi se zaboravilo do nekog drugog sličnog ili još goreg događaja. Poanta tih priča „odraslih” je da su za takva događanja uglavnom krive društvene mreže čije poruke i alogaritme djeca već od najranije dobi neumjereno konzumiraju. Ako je dijete nemirno ili mu je dosadno uvali mu mobitel da se zabavlja. Do čega su ga programi odveli koga briga bitno da je dijete mirno i da ne zanovijeta. Velika većina sadržaja je nasilna. Priča mi, tako, jedna učiteljica kako je zatekla dva klinca koji stoje jedan nasuprot drugoga i udaraju se šakama u glavu. Nosovi raskrvareni, a oni udaraju li se udaraju i to bez suza i plaća: „U Robloksu junaci ne plaću.” odgovaraju joj.
Nedavno sam, ne prvi put, bio na jednoj hokejaškoj utakmici. Trinaest godišnjaci su odmjeravali hokejaško umijeće i snagu na ledu. Ispred mene u gladalištu stajalo je nekoliko roditelja protivničke momčadi. „Udri ga! Ubij ga! Je.i mu majku! Lomi ga!” Derali su se uspaljeni tatice i mamice. Potapšam ispred sebe jednog žutog rumonju koji se je bjesomučno dernjao pa ga upitam: „Prijatelju, jer mislite da ta druga djeca nemaju roditelje. Da ako su iz Siska njih treba poubijati i polomiti? Da vrijede manje od Vaše djece?”
Začuđeno me je odmjerio i otišao na drugi kraj gledališta. Do kraja utakmice više ga nisam čuo da se dernja.
U drugoj, pak, situaciji, rumonja se osvrnuo na mene i vidjevši djedicu za glavnu manjeg od njega iskezi kljove: „Razbiti ću te! Polomiti ću te beno stara!” Nisam reagirao sam sam ga gledao u oči. Znam te „junake”, a upravo se to i desilo, pokupio sa kao posran i izašao van iz dvorane.
U jednoj drugoj situaciji klinac je palicom udario djevojčicu iz protivničke ekipe u potiljak da je ova pala na led. Njegov otac iz gledališta derao se ponosan u sav glas: „Tako sine, tako se to radi. Bravo!”
Što, dakle, od tih „junaka” možemo očekivati osim da navuku fantomku i njih 10 – 15 izudara nekog klinca koji je imao nesreću zateći se sam na ulici po povratku iz škole?
Ne, mladci nisu krivi. Oni su se samo ponijeli naputcima iz različitih alogaritama ali i ponašanjem svojih roditelja i uzora iz društvenog okruženja. I dok su svakovrsne bitange u društvu in roditelji uglavnom nemaju vremena u utrci za sredstvima za preživljavanje baviti se djecom. Škola sigurno nije mjesto gdje se djeca odgajaju kao i ikoje sportske udruge. Njihov rad bi trebao biti samo nadgradnja onog odgojnog djela stečenog u obitelji.
Naravno, krivca za sve najlakše je pronači u nečem imaginarnom, a to su društvene mreže. Paušalno kao i uvijek uvodi se dvojba zabrane gadegata za određene uzraste. Add hoc rješenja ili – ili nikada nisu rješenja već samo zakrpa za nerad i nerazumijevanje.
Odrasli su, u svakom slučaju, najodgovorniji. Enormne zarade tvrtki koje proizvode i puštaju na tržište razne „krvave” igrice, forsiraju na mrežama tzv. „izazove” nitko neće okriviti, a kamo li postaviti granice do kojih se može ići u tim „izazovima”. Urbex je postao naša svakodnevnica s čim smo se gotovo svi koji imamo malce u obitelji susretali najčešće i ne prepoznavši o čemu se radi.
Poslije potresa na našem području mnogobrojne ruševine bile su „izazov” za naše klince. Znam, osjetio sam to na svojoj koži uvjeravajući ih kako je opasno ulaziti u ruševine i različite druge objekte od bunkera zaostalih iz rata do sumnjivih tunela i rupa.
Lanjskog ljeta spuštali smo se u kajacima niz Kupu od Vurota do Zibela. Djeca su uživala u događaju. Negdje ispod Mirilović brijega na desnoj obali Kupe moja unuka Luce zamijetila je u obali ozidani otvor tunela upitavši me što je to. „Mislim da je to od crpna stanice Kopa odakle je Sisak dobivao vodu.” Odgovorio sam i ako nisam bio siguran o čemu se radi. Taj dio zarastao je u šikaru do same obale i, praktički je nedostupan osim s vode. Dan – dva poslije Luce mi se izlane da je s prijateljicom išla „istražiti” s obale o kakvom se tunelu radi ali se nisu uspjele probiti zbog trnovite kupine i drugog raslinja. Jednostavno kazano popizdio sam pa, uspjevši se smiriti, krenuh u objašnjavanje u kakvu su se opasnost dovele. A koliko nam sličnih stvari nisu kazali?
Matko mi se, pak, izlanuo kada smo prolazili pored jedne ruševine da će, „sutra s ekipom istraživati tu ruševinu.” Okupio sam ih, pokazivao iz sigurne udaljenosti što ih sve može zatrpati i pasti im na glavu. Nadam se da su me poslušali i ako mi i dalje sama pomisao na tu ideju ježi kožu. Kako, dakle, preduhitriti urbex? Ja sa svojim malcima pokušavam što više slobodnog vremena provesti u okolišu. Izučavamo vodotoke, šumarke, brežuljke. Učimo se orijentaciji u prirodi, prepoznavanju bilja, traženju i promatranju divljih životinja u njihovom prirodnom staništu jer kada, ne daj Bože, policija pokuca na vrata jer je „zlato mamino” ili „tatina junačina” zatukao vršnjaka na ulici tada je obično kasno.
