Autor: Marijan Jozić
Na nedavnoj konferenciji Europort u Rotterdamu imao sam priliku upoznati Nizozemca zaposlenog u velikoj tvornici za preradu i spaljivanje otpada u Amsterdamu. Razgovor s njim otvorio mi je mnoga pitanja o načinu na koji društva upravljaju otpadom, ali i o posljedicama koje takvi procesi mogu imati na okoliš i zdravlje ljudi, ne samo lokalno nego i globalno.
Tvornica u Amsterdamu, o kojoj mi je sugovornik pričao, ima izuzetno velik kapacitet za preradu otpada. Kako bi iskoristili te pogone, sklopili su ugovor s talijanskim partnerima iz Napulja, koji svaki tjedan šalju čak 35 željezničkih vagona otpada u Nizozemsku. Taj se otpad spaljuje na visokim temperaturama, a proizvedena toplina koristi se za grijanje kuća i stanova u Amsterdamu. Iako nisam u mogućnosti provjeriti sve navode, zabrinjava me mogućnost da, usprkos filtrima i tehnologiji, u atmosferu ponekad ipak pobjegne štetan plin ili materijal koji bi mogao ugroziti zdravlje stanovnika okolnih područja.
Dok sam razmišljao o tome, naišao sam na podatke i slike koje prikazuju kolike količine plastičnog otpada svake godine završe u morima i oceanima. Statistike pokazuju da su Filipini na vrhu ljestvice po količini odbačenog plastičnog otpada, a slijede ih Indija, Malezija, Kina i Indonezija. Posebno me pogodila situacija u Indoneziji, jer sam je imao prilike osobno doživjeti.
Dok mnogi posjetitelji odlaze na Bali uživati u resortima, ja sam službeno posjetio Jakartu. Grad izgrađen na močvarnom tlu, nekada poznat kao Batavia, nosi snažan nizozemski pečat u arhitekturi i kanalima, posebno u centru grada. No, danas su ti kanali prepuni plastičnog otpada koji završava u moru. Na obali kanala često se mogu vidjeti lokalni stanovnici kako hvataju plastične boce, nadajući se zaradi koju donosi prodaja sirovina, dok istovremeno kroz vodu prolazi stotine boca više nego što ih uspiju skupiti.
Doživljaj je još šokantniji izbliza – osim vizualnog zagađenja, u zraku se osjeća snažan smrad, zbog kojeg bi bez klimatizacije i filtara u hotelima bilo teško izdržati. Zanimljivo je da lokalno stanovništvo na te uvjete više gotovo i ne obraća pažnju, a pojedinci čak prelaze bosih nogu kroz kanale hodajući kroz vodu kako bi dohvatili bocu od vrjednijeg materijala (PET).
Unatoč trudu pojedinaca, samo mali postotak plastike se reciklira, dok ostatak putem rijeka i kanala završava u moru. Nije ni čudo da je Javansko more izuzetno zagađeno plastičnim otpadom. Sanacija takve situacije zahtijevala bi ogromna financijska sredstva – nešto što je teško ostvarivo bez snažne političke volje i međunarodne suradnje.
Promišljajući o ovim temama, shvaćam da rješenje nije jednostavno. Sustavi gospodarenja otpadom često uključuju međunarodne dogovore i komplicirane tokove otpada, a posljedice snose svi – bilo kroz zagađeni zrak, vodu, ili poreze koje građani plaćaju za održavanje ekoloških standarda. Dio novca odlazi na sanaciju problema, dio nestaje u birokraciji ili korupciji, a građanima na kraju ostane tek dovoljno za svakodnevne male radosti.
Ovo iskustvo potiče na razmišljanje o potrebi za većom transparentnošću, odgovornosti i zajedničkim naporima u borbi protiv globalnog zagađenja. Svijet je danas toliko povezan da otpad iz jednog kraja planeta lako može završiti u drugome, a šteta koju uzrokuje pogađa sve nas – bez obzira gdje živimo.
