Autor: Marjan Gašljević
Živimo u modernim vremenima, a moderna vremena imaju i svoje moderne priče. Vremena jesu teška ali nas raduje što su moderna. Je da su teme tih priča na pragu stogodišnjeg događanja ali ljudi vole dobre priče. Posebno ako se koriste za zadimljavanje nekih događaja koji baš nešto i nisu moderni. Ako se državni (čitaj: naš) novac nekontrolirano pelješi iz proračuna na bezbrojne načine, od klasične krađe do inovativnih uzimanja kroz javnu nabavu. Naravno o tome se ne priča posebno ako se radi o državotvornim i domoljubnim lopovima. A ako već neki nadobudni novinarčić prokljuvi muvanje i poželi da se proslavi objavljivanjem e taj je najebo. Baš najebo. Propitkuje se njegovo domoljublje ali i sastav krvnih zrnaca sve do „stoljeća sedmog”. Propitkivanje krvnih zrnaca ne vrijedi za domoljubne lopine na položajima jer, kako kapital ne poznaje nacionalnost, tako nema ni potrebe propitkivati tko krade.
Puštanje dimova moda je u gotovo svim događajima. U Hrvatskoj se, primjerice, puštaju najbolji dimovi pričom o partizanima i ustašama. Kada svi mediji raspale o partizanima i ustašama znaj da je u državi, županiji, gradu neko veliko sranje. Pa što imaju partizani i ustaše s, recimo, preplaćenom nabavom i onako skupih medicinskih uređaja ili s preskupom gradnjom građevinskog poduzetnika koji je dobio javni natječaj koji je, a da cigla nije položena, isti taj posao prepusti drugom, trećem pa i šestom podizvođaču? Ti naši junaci za zadimljavanje uglavnom nisu imali podizvođače. Samo tako bi, na prvu, položili ono što im se uklapalo u shemu.
Prije nešto godina baš u jeku jednog „zadimljavanja” pripijao sam gemište kod jednog dragog prijatelja, poznatog, pokojnog na žalost, sisačkog liječnika. Temu po temu stigosmo i do ustaša i partizana. Pitam ja njega:
„Dok, možeš li se Ti staviti u kontekst tamo 40-tih godina. Živiš na selu, nemaš ni radio ni televizije, a i tisak ti baš nije na raspolaganju. Informacije dobivaš iz nedjeljne propovijedi mjesnog župnika koje protresaš rakijajući sa suseljanima u dokonim, zimskim satima. Počinje rat. Kome bi se Ti priklonio? Ustašama ili partizanima? S kim bi otišao?”
Zatekao sam ga pitanjem samo me je upitno pogledao i potegao dobar gutljaj gemišta.
„Ja bih,..” Odvratim na taj njegov upitni pogled: „Bez razmišljanja otišao s ustašama. Kako god okreneš moji su, a imaju i lijepe uniforme s šahovnicom. Da, i pričaju da se bore za Banovinu Hrvatsku.”
Tada, u tom našem kontekstu, nismo znali da je Dalmacija, Istra i otoci prepuštena fašističkoj Italiji. Nas je morila činjenica da su mi krave od jednog prekoglinskog srbina pojele polje kukuruza. I to nije bilo samo to, bilo je još nepodopština i šteta od tih likova. A i da smo znali što nam je značila Dalmacija, Istra, otoci i more? Ništa. To je nešto daleko od nas pa neka se oni sami brinu.
I tako, mic po mic, analizirajući svoju ćud zaključimo da bih teško živ dočekao kraj 43-eće. Čivijao bih oko tupih noževa, manjka streljiva, čudljivih rojnika. Kako naprijed kazah, kako oni drugi tako ni ovi, nisu koristili podizvođače, položili bi me sami.
Ka, pa tko bi onda otišao s onima koji imaše pentagram na kapi? Seoski špiclovi. Kalkulanti.
„Mi smo uvijek bili na vašoj strani ali smo se bojali onih u crnom.” Savijali bi leđa u partizanskoj komandi krajem 44-te. I na kraju, jebiga, ja bih bio položen, a on Narodni odbornik. I tako nekako smo se suglasili oko ustaša i partizana u našem zamišljenom svijetu. Najebali bi obojica kako god okreneš.
Tako nekako i danas. Skoro 100 godina poslije. Tada se još nije spominjalo bratstvo i jedinstvo, to je došlo poslije. Pričalo se o vlasti Naroda. Sve je bilo narodno jedino Narod to nije smio taknuti. I danas imamo internet, televizije, novine pa čak i umjetnu inteligenciju koja ti odgovara na sva pitanja i nije naklonjena (valjda?) ni ustašama ni partizanima, imamo i demokraciju u kojoj glas najveće budale vrijedi, u bocu, koliko i glas najpametnijeg u društvu. Peti – šesti podizvođač i danas polaže onog tko pisne jer se pisnuti smije samo jedan dan svake četiri godine i to na papiriću. Pričamo o ustašama i partizanima ali živimo život zadruge. Sve je „naše” samo to smije dirati i koristiti posvećeni. Onaj zajebani rojnik ili neki s višim činom. Ja i dalje nedokazano znam začivijati što me dovodi u situaciju kao onu s ustašama 43. Ovi novi ustaše ne polažu ljude, ne polažu ih ni partizani. I jedni i drugi, bez „U” i bez „pentagrama” ziđu „bratstvo i jedinstvo” na opće dobro s tim da mnoge cigle neće biti dio njihova zida u koji oni vjeruju.
Hm, „U” je uvijek samo „U” dok je pentagram oduvijek simbol zla. I kod Naroda koji nisu poznavali pismo. I televiziju, naravno.
Pa Ti biraj!
