Autor: Marijan Jozić
Bušač jaja je mala naprava koja služi da se probuši mala rupica na jajetu prije kuhanja. Kada se napravi rupica, jaje tijekom kuhanja ne popuca, nego se ljuska odlijepi od bjelanjka pa se jaje lako očisti. Upravo to je problem.
Moja golubica zna skuhati nekoliko jaja pa mi ih da da ih oljuštim. To je kao da mi daje zadatak od nemoguće misije: ljuska se ljepila za bjelanjak kao da je zauvijek odlučila ostati na jajetu, a ja sam tu samo da patim i vježbam strpljenje. Oljušteno jaje nikad ne izgleda lijepo i okruglo – više kao umjetnički eksperiment modernog kaosa.
Ona mi ništa nije govorila, pa sam već izmislio teoriju da u ovo moderno doba kokama daju hranu prepunu kemikalija, pa se zato jaja teško ogule. Nisam ništa rekao, a ni ona. I tako su prolazili dani, mjeseci, pa i godine.
Prošli tjedan kažem joj: „Ovi naši farmeri sigurno u hranu za kokoši ubace nešto pa se jaja teško oljušte.“
Ma ne, kaže mi golubica. „Ne lupaj.“, baš tako jednostavno: „Jozić, ajde ne lupaj!“
Mi smo nekad imali takozvanu bušilicu za jaja. To je, u stvari, okrugla plastična kutijica s iglom u sredini. Igla se prisloni na jaje i malo se pritisne – napravi rupicu u ljusci. E, upravo ta igla se prije više od godine dana slomila, a moja golubica je sve to jednostavno bacila u kantu za smeće. I onda je našla mene da ljuštim jaja kad ih ona skuha. Nisam ništa prigovarao, a ona si je mislila: „Joziću, samo ti radi i šuti.“ (Unutarnja misao: Ili možda samo testira moju izdržljivost…)
Kad je sve došlo na vidjelo, odlučio sam da odem u trgovinu i kupim bušač jaja. Međutim, u nekoliko supermarketa nisam ništa našao. Onda sam otišao u trgovinu gdje se prodaju svakakve drangulije i pitao imaju li bušač za jaja. Neka Indijka me gleda i pita: „Što vam je to?“ Nije uopće znala što je to. Kad sam joj objasnio, rekla je da nema takve stvari. Izgleda da je u Indiji bušač jaja luksuzna sprava poput privatnog helikoptera.
Odem u drugu trgovinu i pitam curu koja je punila police, imaju li bušač za jaja. Ni ona ne zna što je to. Kad sam joj objasnio, iznenadila se da takvo što uopće postoji (sigurno je milenijalka, ili možda upravo završila fakultet iz „internetskih trendova“).
Tako sam obišao šest trgovina i vratio se neobavljenog posla, sa sve više osjećaja da sam glavni lik neke moderne farsične priče o malim, izgubljenim spravicama. Sutra idem ponovo u potragu. Na internetu se može naći bez problema. Košta 2 eura, ali traže 3 eura da mi to dostave na adresu. Kinezi s Alibabe traže 1,25 eura, ali moram kupiti još nešto da račun bude 10 eura kako bi dostava bila besplatna. Ako nabavim još 8 stvari koje ne trebam, mogu se kvalificirati za besplatan transport. Eto, vidite kako se od obične bušilice za jaja može napraviti problem od epskih razmjera. Siguran sam da kad napokon kupim tu famoznu bušilicu za 2 eura, ona će sigurno biti u svakoj trgovini. Tako to ide u ovom trulom kapitalizmu, gdje i najmanja naprava može izazvati avanturu vrijednu romana.
