Autor: Marjan Gašljević
Predbožićno vrijeme ili vrijeme adventa uvijek su bili dani pripreme za doček najvećeg obiteljskog blagdana, blagdana rođenja Isusova – Božića. Vrijeme adventa stoga je vrijeme isščekivanja, pokore i propitivanja samog sebe da bi Božić dočekao onako kako to dolikuje čovjeku-vjerniku. Kako je vrijeme adventa vrijeme pokore i propitivanja u te četiri nedjelje nije bilo veselica, plesnjaka ili kako se je to kod nas u Viduševcu zvalo, „kola“, nije bilo svatova. Tambure su mirovale obješene o klin na zidu. I mi, tada, djeca vršili smo pripreme, na svoj način, za blagdane koje smo nestripljivo čekali i radovali im se. Pripreme su se sastojale od duhovnog i materijalnog dijela. Duhovni dio sastojao se od odlazaka na zornicu ili večernju misu, zajedničkih molitava u crkvi ili zajednici, posta i na koncu velike ispovjedi. Materijalni je dio, pak, bio usmjeren na uređenje kuće ili ti, kako bi danas kazali, generalku koja se sastojala od temeljitog čišćenja, pranja i pospremanja do, na koncu, krečenja. Zatim u taj dio posla uklapala se priprema drva za pečenje „pečenice“, pečenje raznih kolača i priprema slastica te, neposredno pred blagdan, nabavka božićnog drvca. Mi, klinci, bi nabavljali „opremu“ za puškaranje.
O zornicama i puškaranju sam već pisao ali sada će se neki pitati o krečenju unutrašnjosti kuće neposredno pred Božić kada je redovito u to vrijeme bila zimčina i nikada bez snjega. Iz današnjeg kuta gledanja krečenje u to vrijeme baš i nije logično, međutim, kao i puškaranje i neki drugi običaji, ostali su u našim krajevima od davnih pretkršćanskih običaja. U to vrjeme kuće su se krečile gašenim vapnom. Samo krečenje tim materijalom za ondašnje kuće imalo je dvojako značenje „čišćenja“. Duhovnog i materijalnog ( od vapna – kreča ugibali su nametnici koji su živjeli u zidovima kuća ) kao i puškaranje – stvaranje buke kojim su se tjerala „zla“.
Badnjak – dan prije Božića bio je posebno pun aktivnosti i, naravno, uzbuđenja. Muški dio obitelji pekao bi pečenicu. Kako sam već spominjao pečenica u Viduševcu jednostavno nije mogla biti manja od pedesetak kila a češće je bila i dosta veća. Peklo se je ručno okrečući ražanj, sakupljajući „kapnicu“ i mažući kruh u kapnici na „svodku“ u kom se kapnica prikupljala. Taj dio baš i nije bio u skladu s badnjačkim postom kao niti činjenica da se je uz pečenicu znalo podosta popiti. Pečenica je morala biti tako velika da bi je bilo dostatno do poslije Mladog Božića a „kapnica“ je služila da bi „začinili“ mlince koje su majke i bake pekle na „tablama“ kućne, zidane peći. Badnjački post se sastojao od nemasnih jela i nemasne „prežgane“ juhe i ako se nije imalo vremena niti jesti već se čekala badnjačka obiteljska večera.
Događanja badnjačke večeri su, u stvari, počinjala kada bi se „namirila“ stoka i zatvorile štale, svinjci i kokošinjci. Mrak bi već dobrano preuzeo selo a domaćin bi se s najmlađima u obitelji pripremao „unijeti Božić“. U stolnjak koji će prekrivati božićni obiteljski stol umotala bi se slama što bi tako u smotku domaćin nosio preko ramena. U ruci bi nosio posudu s različitim žitom a njegovi pomagači, obično najmanja djeca, nosili bi božičnu pšenicu, božićni kruh – letnicu te zapaljenu svjeću koja bi se palila pred kućom dok bi u kući bio mrak. „Evo nam Božića“. Najavljivao bi otac obitelji ulazeći za „pomočnicima“ u kuću. Majka bi sve poškropila svetom vodom a otac bi iz posude s žitom uzimao šakom mješano žito i s tim napravio križ na stolu moleći za zdravlje obitelji i hranu za obitelj te za polja i „blago“. Preko križa od žita postavio bi se stolnjak iz kojeg bi pod stol istresao slamu. Kada je stol postavljen na njega se stavlja „letnica“ koja će tu stajati tjedan dana kao i pšenica posijana na sv. Luciju ( netko sije na sv. Barbaru) te posuda s preostalim žitom koja će služiti kao svječnjak. Poslije zajedničkog „Očenaša“ obitelj bi sjela za stol blagovati a, obično baka, bi „sazivala“ najmanje u obitelji pod stol u slamu gdje bi tražili orahe i lješnjake. Često je neki malac znao u toj slami i zaspati.
Za badnjačku večeru u mojoj obitelji tada se je na stol stavljao nemasni sir, med i češnjak a popila bi se po čašica rakije „medice“ gdje bi i mi klinci dobili odobrenje za gutljajčić ili, bar, da umočić prst u djedinu čašicu. Neobična kombinacija hrane ali izvrsna uz koju bi se dodalo i, eventualno, nešto drugo ali obavezno posno. Poslije večere obitelj bi kitila bor. Sam bor nije u stvari bor već najčešće, tada, bogata grana smreke koja bi se pričvrstila za „sleme“ iznad obiteljskog stola ili pravilno stabalce borovice. Bor se kitio uglavnom bombonima umotanim u šareni sjani papir kao i orasima umotanim u istovjetan papir. Staklene kuglice bile su rijetkost i čuvale su se „kao oko u glavi“. Grane bi ukrasili i s „pahuljicama“ vate. Kada bi se završio taj posao obično bi došlo vrijeme za spremanje i odlazak na polnoćku.
Na polnoćku bi išli svi koji su mogli doći do Perlomovečkog brijega na kojem je župna crkva. Kako rekoh, ne pamtim iz tog vremena Božić bez snjega pa se je išlo polako prtinom a djeca se nisu libila „zaplivati“ u cjelac. Poseban doživljaj bilo je gledati kolone vjernika koje su, pjevajući božićne pjesme, klizile prema crkvi svetleći lampašima koje bi nosili.
Za polnočku crkva je uvijek bila prepuna. Sveta misa je bila pjevana i posebno svečana. Najzanimljiviji na misi bijahu takozvani „godišnjaci“ a to su suseljani koji bi na misu išli samo na polnočku. Za njih bi govorili da će na nekog od njih „pasti zvono“ kada uđu u crkvu. A to „padanje zvona“ najčešće se zbiljski događalo ali na način da bi župnik, monsinjor Marić, koji je za „godišnjake“ bio strah i trepet, iste te znao itekako „okrznuti“ u propovjedi. Sve bi se to zaboravilo poslije mise kada bi u cintoru zasvirali tamburaši i time započeli čestitarske božične ophodnje koje bi se, bez prestanka, nastavile na „Štefanje“ pa „Ivanje“ i tako dok se ne padne s nogu.
Dok su „veliki“ ostajali tulumariti mi mali bi s starijima požurili kući „načeti pečenicu“. Pečenica se je jela od glave i nije bilo bune na „masno“ i „bijelo“. Jelo se u slast.
Božićni, obiteljski ručak bio je uvijek posebno svečan. Juha od starog pjevca, pečenica s mlincima začinjenim kapnicom i, na kraju, kolači. Od kolača obično bi bio „kuglof“, orehnjača ili makovnjača, a sam gastro vrh koji smo svi sanjali, breskvice.
Danas pokušavamo ponoviti neke običaje. Jednostavno koliko se god trudili to nije to. Razgovarao sam o tome s mnogim prijateljima i svi tvrde isto. Što god pokušali samo je „plastična kopija, bez boje, okusa i mirisa“. Što nedostaje? „Luft! Nedostaje luft.“ Reče jedan prijatelj.
