Autor: Marijan Jozić
Nakon pandemije COVID-19, upravljanje znanjem postalo je ozbiljan problem, osobito u velikim organizacijama koje održavaju zrakoplove. Prije nekoliko tjedana posjetio sam jednu takvu organizaciju i iz prve ruke vidio probleme sa znanjem koje je – jednostavno nestalo. Nestalo onog trenutka kada su, prije 5 godina, zbog korone, otpušteni ili umirovljeni stručnjaci s dugogodišnjim iskustvom.
Tijekom pandemije mnoge su tvrtke, pod snažnim financijskim pritiskom, svjesno posegnule za kratkoročnim rješenjima. Cilj je bio riješiti financijske probleme „sad i odmah“, a što će biti nakon korone – vidjet ćemo kad do toga dođe. E, pa došlo je. I danas se posljedice itekako vide.
Mlađa generacija inženjera često nema potrebna praktična znanja i iskustvo. Nedostaju im oni famozni „trikovi“ koje su stariji inženjeri skupljali godinama. Još važnije – često nemaju pojma zašto se neke stvari rade baš tako kako se rade. Problem se nije riješio ni do sada več pet godina kasnije jer jednostavno nije bilo mentora koji bi to znanje prenijeli na novu generaciju. Neke tvrtke danas čak ponovno zapošljavaju umirovljene inženjere kako bi mlade, vrlo dobro školovane generacije naučili onome što se ne može pročitati u priručniku.
Ovaj problem može se objasniti kroz koncept tri znanja: znati kako, znati zašto i znati gdje.
- Znati kako – su praktična znanja i vještine koje se relativno lako mogu naučiti iz priručnika, tečajeva i dokumentacije. Sve je propisano, sve piše u procedurama. Ako slijediš korake, posao ide. Iskreno, uz dovoljno vremena i motivacije, moglo bi se istrenirati i majmuna da to radi. U tome nije problem.
- Znati zašto – razumijevanje razloga zašto su određena rješenja i zahtjevi postavljeni baš tako. Ovo znanje uglavnom postoji samo u glavama iskusnih inženjera i rijetko je zapisano. Tu nastaje pravi problem: znanje nije preneseno, nego je jednostavno otišlo u mirovinu zajedno sa svojim vlasnikom.
- Znati gdje – znanje o tome gdje se informacije uopće nalaze. Bez toga se vrlo lako ponovno izmišlja nešto što je već davno izmišljeno, testirano i dokumentirano… samo što više nitko ne zna gdje je sve to zapisano. Oni koji to znaju pronaci su u mirovini ili su na vječnim lovistima.
Gubitak znanja – kako, zašto i gdje – dovodi do neučinkovitosti, većih troškova i stalnog ponavljanja istih pogrešaka. Iako se danas mnogo toga digitalno pohranjuje, stvarnost je da još uvijek ovisimo o malom broju ljudi koji znaju gdje je što spremljeno. Ako oni odu, ode i znanje.
Upravljanje znanjem mora biti sustavno: prikupljanje, očuvanje i prijenos znanja između generacija zaposlenika. U mnogim industrijama radna snaga stari, a kritično znanje odlazi u mirovinu zajedno s ljudima koji ga posjeduju – ako se prijenos znanja ne organizira na vrijeme.
Zapošljavanje visokoobrazovanih stručnjaka bez praktičnog iskustva ne može na brzinu nadoknaditi izgubljeno znanje. Ako se znanje ne očuva na vrijeme, organizacije su prisiljene „krenuti ispočetka“ i stalno iznova izmišljati kotač. A to je, kao što sada mnogi bolno uče, daleko skuplje od toga da se znanje na vrijeme sačuva. Osim toga taj proces traje godinama. Danas brojne organizacije troše milijune eura kako bi vratile znanje koje su imale prije korone – ali ga, nažalost, nisu imale vremena negdje pohraniti i očuvati. Eto to su ozbiljne posljedice corone.
