Autor: Marijan Jozić
Jutro je počelo sasvim mirno, onako kako to obično biva kad nemaš nikakvih velikih planova. Sunce je sramežljivo provirivalo kroz oblake, a ja sam s osmijehom na licu krenuo sa suprugom, mojom golubicom, prema općini da ona podigne svoj novi pasoš. Uvijek mi se sviđa taj trenutak kad zajedno idemo nešto obaviti, nekako mi je to draže nego da sam sam. Parkirali smo na općinskom parkiralištu, znajući da je prvih pola sata besplatno, pa smo bili uvjereni da nećemo morati ništa platiti. Unutra nije bilo nikakve gužve, supruga je odmah bila na redu, pa smo se svega deset minuta zadržali u zgradi.
Nakon izlaska, došli smo do automata za plaćanje parkiranja. Ovdje je sustav takav da moraš unijeti broj registracije auta, pa kompjuter automatski izračuna koliko trebaš platiti jer je na ulazu skenirana registracija. Unesem ja broj, a na ekranu mi se pojavi poruka “Prvih 30 minuta gratis”. Međutim, uz to se prikazala i cijena od 0,06 eura. Pomislim odmah kako u svakom seoskom šoping centru imaju isti sustav, ali tu stvarno ne uzimaju tih 0,06 eura. Naši općinari, izgleda, nikako ne uspijevaju namjestiti svoju mašinu da radi kako treba. I, kao i svuda u svijetu, umjesto da riješe problem, oni nas tješe i objašnjavaju da se ne moramo uznemiravati jer smo bili kraće od pola sata, pa jednostavno možemo upaliti auto i otići. Rampa će se otvoriti jer kompjuter “zna” da smo bili manje od 30 minuta.
Činovnicima je, izgleda, lakše stotinu puta dnevno objašnjavati građanima da kompjuter sve prati, nego jednom javiti programerima da isprave taj sitni problem. Tako će to vjerojatno još godinama trajati, dok im ne dosadi objašnjavati. Vozim se kući pun adrenalina, smiješim se svojoj boljoj polovici i razmišljam kako smo barem prošli bez plaćanja parkinga.
Na pola puta, supruga se sjeti da bi mogli svratiti u Lidl po mlijeko od čokolade – za našeg unuka koji nam dolazi u subotu. Uđemo mi tako u Lidl, i dok trepneš, košarica puna svega i svačega! Pogledam račun, umjesto planiranih 1,5 eura, potrošili smo ni manje ni više nego 60 eura. Eto, uštedio sam 0,06 eura na općinskom parkiralištu, a onda potrošio 60 eura u Lidlu. To ne bi bilo tako strašno da jučer nisam došao zajedno sa mojom golubicom po dvije kajzerice, a na kraju iz Lidla izašao s punom košaricom i lakšim novčanikom za 70 eura.
Odluka se sama nametnula – više ne idem nikuda sa svojom golubicom! Puno jeftinije mi je da ostanem doma, skuham si kavu i uživam u dobroj knjizi. Kad bolje razmislim, to je pravi spas za moj novčanik i živce. Jer, kako bi rekli naši stari: Tko špara, ima za crne dane – a s mojom golubicom svaki dan je šaren kao dućanski izlog!
