Autor: Marijan Jozić
Prije nekoliko tjedana u raznim hrvatskim gradovima održavale su se norijade. Srednjoškolci su slavili kraj srednje škole. Tako je već desetljećima.
Prije pedeset godina i ja sam sa svojim pajdašima i pajdašicama iz glinske gimnazije hodao sredinom ulice i pjevao. Slavili smo završetak nastave i osjećali da je pred nama cijeli svijet. Godinu dana prije naše generacije maturanti su izašli pred školu i počeli trgati i rezati svoje školske kute. Upravo zbog toga profesori su nas upozorili da nam ni slučajno ne padne na pamet učiniti isto. Kako smo bili poslušna i, reklo bi se, dobra djeca, poslušali smo ih i držali se reda.
Nakon norijade slijedi maturalna večer, a zatim učenje za maturu. Zapravo, škola je završena tek kada se položi matura. Zato mi je uvijek bilo pomalo nelogično da se norijada održava odmah nakon završetka nastave, kada je svima jasno da do pravog završetka školovanja još ima dosta posla.
U drugim zemljama postoje drukčije tradicije. U Nizozemskoj, primjerice, nema norijade. Posljednjeg dana nastave učenici jednostavno odu kući. Ubrzo nakon toga slijede državni ispiti. To je nešto poput naše mature, ali se radi o jedinstvenim testovima za cijelu zemlju. Netko u Ministarstvu obrazovanja sastavi ispite iz matematike, fizike, kemije, jezika, književnosti i drugih predmeta. Nekoliko dana učenici pišu testove, a zatim odlaze kući čekati rezultate.
Dogovorenog dana poslijepodne dolaze u školu po svoje rezultate. Međutim, postoji jedno nepisano pravilo. Ako je netko pao neki predmet, razrednik ili razrednica nazove ga telefonom i prije toga mu priopći lošu vijest. Ako telefon ne zazvoni, to znači da je sve prošlo kako treba i da može mirno otići u školu po rezultate i još jednom se družiti sa školskim kolegama. Oni koji nisu položili imaju priliku za popravni ispit mjesec dana kasnije.
A onda dolazi ono što mi je posebno simpatično.
Kada se učenik vrati kući s položenim ispitima, na kuću izvjesi nizozemsku zastavu, a na nju objesi svoju školsku torbu ili ruksak. To je znak da je završio školovanje. Upravo je sada u Nizozemskoj vrijeme te tradicije pa se posvuda mogu vidjeti zastave s obješenim školskim torbama.
Ne mogu, a da ne ispričam jednu anegdotu koju je prije gotovo dvadeset godina doživio moj stariji sin.
Bio je uvjeren da je dobro napisao ispite pa je kod kuće čekao vrijeme kada će otići u školu po rezultate. Odjednom je zazvonio telefon.
Moja golubica se sledila. Njezin, a i moj sin, skamenio se od stresa. Zar je moguće da je ipak pao jedan od ispita?
Drhtavom rukom podigao je slušalicu i rekao:
– Halo…
S druge strane javila se frizerka moje golubice koja se zove Manon i koja je pitala :
– Možemo li vaš termin pomaknuti jedan sat ranije?
Razina stresa u tom je trenutku pala na nulu.
Danas je to samo jedna simpatična obiteljska anegdota, ali i podsjetnik da ponekad jedan običan telefonski poziv može trajati svega nekoliko sekundi, a činiti se kao cijela vječnost.
