15 C
Petrinja
Thursday, May 23, 2024
spot_img

Hladno pivo i struja

Nešto me malo zatreslo i probudilo. Pogledam na ekran i vidim da smo već na pola Atlanskog oceana. Letimo natrag u Europu i izgleda da smo proletjeli kroz područje gdje ima turbulencije. Još 4.5 sata leta do Amsterdama. Pošto mi se više ne spava, odlučim napisati par stotina riječi za PS-Portal.

Bio sam 6 dana u Detroitu, u državi Michigan. To je grad koji je poznat po tvornicama automobila kojih u stvari, više nema tako puno. Tu je Henry Ford pravio automobile koji su rađeni na “traci”. Tu je konstruiran poznati model T kojeg je mogao kupiti svaki Amerikanac jer su bili jeftini zato što je proizvodnja bila jeftina. Kažu da se mogla naručiti svaka boja jedino ako je bila crna. Ford je proces te proizvodnje na traci kopirao iz klaonica u Chicagu. Jedino što je proces okrenuo naopako.

Klaonice rade tako da na ulaz dođe svinja, a na izlazu se dostavljaju kobasice, šunke i kuleni. Ford je to okrenuo pa su na ulaz dolazile limene ploče, šarafi, staklo i ostali dijelovi, a na izlaz je dostavljan gotov auto. U stvari, jako jednostavna ideja ali je treba smisliti.

U današnje doba je situacija drugačija. Aute uglavnom montiraju roboti da bi se cijena spustila. Osim toga, samo par američkih marki automobila je još ostalo. Dakle, u tom gradu poznatom po proizvodnji automobila je moja firma organizirala “velesajam“ i konferenciju. Prije 20 godina je tu znalo doći 4 do 5 tisuća ljudi. Sad je to palo na nekoliko stotina. Ja sam prvi put bio na tom sajmu jer sam skoro cijelu karijeru proveo u avijaciji. Tek zadnje 2 godine imam posla s automobilima i to uglavnom kategorije L4. To su auti koji mogu sami voziti i šofer je u autu samo da auto zaustavi ako se nešto nepredviđeno dogodi.

Ovdje sam upoznao jako puno ljudi koji prave dijelove za automobile. Ima pogotovo puno firmica koje proizvode materijale, software i svakakve stvari koje se ugrađuju u aute. To je dosta slično kao u avijaciji pa sam se lako mogao priviknuti na situaciju i sa svim tim predstavnicima popričati, izmijeniti vizitkarte i pogledati što to oni rade. Pošto je internacionalna izložba, tu je bilo osim Amerikanaca – i Japanaca, Kineza, Koreanaca, Nijemaca i poneki Talijan. Čak sam naletio i na jednu gospođu koja je u stvari, makedonski konzul (ali je udata za nekog Nijemca iz autoindustrije) pa sam s njom popričao po naški. Pošto je bilo i Holandeza, mogao sam s njima pričati po nizozemski. Ameri mi se dive kako se preključujem s jednog jezika na drugi. To oni ne mogu jer govore samo engleski. 

I na kraju svega kad bi me pitali što sam ovdje naučio, mogao bih izjaviti slijedeće. Auto industrija se razvija u dva smjera. Jedan su auti na električni pogon, a struju dobivaju iz baterije. Drugi smjer su isto tako električni auti ali struju ne dobivaju iz baterije nego iz takozvane fuel-ćelije. To je sprava koja upotrebljava vodik da bi napravila struju. To  nije ništa novo jer je fuel ćelija izmišljena prije 70 godina. Izmislila ju je NASA jer im je trebala naprava koja bi pravila struju za Apollo letjelice jer su slali astronaute na mjesec. Ta fuel ćelija je naravno, sad perfekcionirana pa je mogu ugraditi u auto ili kamion. Ona proizvodi dovoljno struje da takav auto može voziti. 

Za sada se još ne zna kako će se stvari odvijati i da li će baterija ili fuel ćelija biti izvor energije za automobile umjesto benzina. Vidjet ćemo. Jedna stvar me međutim, iznenadila. To je da Ameri uopće ne vjeruju u električne aute. Tu sam se puno vozio Uber taksijima. Svi ti Uber taksisti mi kažu da neće ni pomisliti da bi se prebacili na struju. Oni vole aute s unutrašnjim sagorijevanjem i uopće ne vjeruju u električne aute. To nam kaže i statistika jer se smanjuje kupovina novih električnih automobila. Osim toga, jako malo ljudi se odluči kupiti polovni električni automobil jer su baterije istrošene pa ne izdrže onoliko dugo kao kad su nove. Promijeniti baterije je skupo (barem 15 000 EUR).

Što sam još naučio? Novi automobili su u stvari, kompjuteri na kotačima. Sve je jako automatizirano. Ja sam znao reći da su moderni avioni u stvari, leteći kompjuteri. Sad sam skužio da to vrijedi i za automobile. Tu sam vidio i onaj super kamion od firme Tesla (tesla cyber truck). Čak sam i u njemu sjedio. U stvari, jako je jednostavan. Ima volan i veliki display. Nema nikakav prekidač, dugme ili kakvu lampicu. S autom se komunicira preko ekrana koji je malo veći od ajpeda. Ima volan koji nije okrugao nego četvrtast sa zaokruženim uglovima i dvije pedale. To je to. Vrata se otvore ako se prst stavi na senzor koji očita otisak prsta pa ako prepozna vlasnika. Zato i kažem da je to u stvari, kompjuter u kojem se mogu voziti putnici. 

Sve si mislim – budućnost koja nam dolazi bit će jako čudna. Za koju godinu će nam trebati samo kakav kombinezon sa senzorima i stimulatorima. Na glavu si stavimo kacigu s ekranom i kažemo kompjuteru da nas stavi na vrh Mount Everesta ili na plažu na Havajima. Na ekranu se pojavi slika plaže s palmama, kombinezon se zagrije kao da smo na suncu i onda vidimo kako nam neka cura nosi hladnu pivu koju pomalo pijuckamo i gledamo valove oceana. Neće nam trebati ni auto ni putovanje. Sve se može simulirati u sobi u našoj vlastitoj kući. Čak je to i jeftinije nego ići na put ili kupiti električni auto. Moglo bi se reći, život će u budućnosti biti lijep dok ima hladnog piva i struje.

By Marijan Jozić

Marijan Jozić

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles