Autor: Aleksandar Olujić
19. svibnja 1979. godine položila je svoj „ispit zrelosti“ generacija petrinjskih srednjoškolaca, koja je imala „čast i zadovoljstvo“ biti pokusni kunić tadašnje „Šuvarove reforme“ školstva. Generacija kojoj i sam pripadam.
Bili smo „prvi mačići“ projekta usmjerenog obrazovanja koji je ukinuo gimnazije i spojio razne škole u centre usmjerenog obrazovanja. Tako je u Petrinji spajanjem Gimnazije Braće Hanžek i Tehnološko-prehrambenog centra Gavrilović nastao Centar za usmjereno obrazovanje Petrinja, odnosno CUO Braća Hanžek, pa su dotadašnji gimnazijalci odjednom postali suradnici u nastavi društvenog odnosno prirodnog smjera ili odgajatelji. Dok što se tiče obrazovanja, nas kao prve generacije usmjerenog obrazovanja, valja istaknuti kako za dobar dio predmeta još nije bilo standardnih udžbenika pa su se profesori, a s njima i mi, snalazili kako su znali. Ali, usprkos tome (ili možda baš zato) moja će se generacija nakon školovanja dobro snaći u životu, mnogi od nas će pozavršavati fakultete a ponetko neće stati ni na tome.
Svakih pet godina mi, pripadnici generacije ’79., već se tradicionalno sastajemo radi onog što se obično zove „proslava godišnjice mature“. Tradiciju nije prekinuo niti Domovinski rat, jedino što smo 1994. umjesto u Petrinji slavili u Sisku. A, ove smo se subote, 8. lipnja, s tom nakanom okupili na petrinjskom Šetalištu Josipa Jurja Strossmayera, kod glazbenog paviljona u gradskom parku, umjesto ispred zgrade Gimnazije budući je ista još uvijek u skelama. Od nekih 90 pripadnika generacije rasutih po čitavom svijetu, na ovu 45. godišnjicu stiglo nas je dvadeset i dvoje: Ankica, dva Damira (Kušan i Vuić), dva Darka (Androić i Tonković) i dva Dinka (Kovačević i Predojević), Dubravko, Gordana, Ivančica, dvije Jadranke (Heleš i Šunić), Ljiljana, Marina, Miljenko, Mirjana, Nedeljka, Ružica, Snježana, Svetozar, Željko i moja malenkost, a sretni smo što je s nama bilo i dvoje profesora: Dragica Gajšek i Vladimir Mifek.
Proslava godišnjice mature nije nikakav naš izum. Običaj smo zajedno sa školskim sistemom preuzeli od Austrije gdje se isti zove Maturatreffen ili Klassentreffen i obično se priređuje svakih 5 ili 10 godina. Isti ili sličan običaj postoji i u Njemačkoj, Švicarskoj, Velikoj Britaniji, SAD-u kao i cijelom nizu drugih zemalja. Zašto se ljudi odazivaju ili izbjegavaju dolaziti na ova okupljanja sigurno nije pitanje na koje je moguće dati jednostavan odgovor. No, prema osobnom iskustvu mi pripadnici petrinjske generacije ’79. dolazimo jer nam je jednostavno drago ponovo vidjeti staro društvo, ali i sjetiti se onih koji su nas zauvijek napustili, popričati o svemu i svačemu, zapjevati koju našu pjesmu i/ili zaplesati, izmijeniti nove adrese i brojeve telefona, izgrliti se na kraju te otići kući punog srca.
Tako je bilo i ovog puta. Nakon obveznog grupnog slikanja ispred glazbenog paviljona, naše se druženje uz večeru i glazbu u izvedbi Verso Banda nastavilo u Štuki.
Na kraju smo se, nekoliko sati nakon ponoći, rastali uz obećanje da se ponovo vidimo za pet godina (ako ne i prije)!
