Autor: Marjan Gašljević
I dok „obični“ hrvatski navijači mjesecima kubure s nabavkom ulaznica za pojedine nogometne utakmice Europskog nogometnog prvenstva skupo ih plaćajući agencijama i tapkarošima, štedeći i prikupljajući novac mjesecima za put, smještaj i hranu pojedince koji su, po njima, iznad „običnih građana tih briga nemaju. Predsjednik Sabora Jandroković poveo je sina u vladinom avionu i državnom trošku na utakmicu Španjolska – Hrvatska u Berlin. Javnost je to odmah doznala, a Povjerenstvo za sukob interesa pokrenulo je postupak protiv Jandrokovića. Popularni Njonjo, čiji nadimak najbolje opisuje kakav u stvari jest, niti u trenutku nije dobio primisao da je nešto pogriješio, već naprotiv: „I drugi su tim avionom vozali svoju djecu i žene.“
Njonjo je jedan od stupova snage vlasti i ovlasti Premijera koji, ništa čudno, staje u obranu svog vjernog supatnika u vlasti rečenicom: „I mi imamo život.“
U ove četiri riječi sažeo je svu oholost i bahatost hrvatskih vlastodržaca na čelu s njim. „I ja sam svog sina vodio u Katar.“
I ono nešto od preostalih 3,5 miliona Hrvata „ima život“. U principu nemam ništa protiv da roditelj vladinim avionom povede svoje dijete na neki događaj, ali sve dotle dok to pravo ne bude dostupno svim roditeljima hrvatskih balavaca. Međutim u tom pravu u kojem neki „imaju život“ oni su rijetki koji to pravo mogu konzumirati i to na teret većine koja im je plaćajući porez omogućila da pucnu prstima i polete vladinim avionom. Vladinim, ne svojim.
Začudo i Milanović je stao u obranu NJonje. Da li zbog rodjačkih veza ili činjenice da je i sam konzumirao to „pravo“ njemu na dušu i obraz. Pozivanje na to „pravo“ nekako me asociralo na vremena Franje Tahija kada nije bilo „vladina aviona“ ali je bilo „ prava prve bračne noći“. Da je bilo Povjerenstva za sukob interesa pitanje da li bi prozvali Franju, mogao o ili ne konzumirati to pravo, na saslušanje i kako bi, na koncu, nesretni Franjo dokazao da se“ nije htio dići“. Avion, ili, šta ja znam.
Njonjo, dakle, nije prvi, a vjerojatno ni zadnji koji je posegnuo u košaru sa slatkišima koji nisu njemu namijenjeni. I biti će, kao i uvijek do sada još od legende Tahija, „ko ga jebe“!
Da u tih nešto oko 3,5 miliona Hrvata nismo svi isti i nemamo sita prava svojatati i kazati, „i mi imamo život“, opće je poznato i to je ono što nas, kao pojedince, obilježava. Onog bogca koji je vozio drva iz svoje šume, na svojoj prikolici, spremljena svojim teškim radom, „drugovi“ su čopili na cesti, izveli pred suca koji ga je drapnuo samo za to što su ga doveli pred njega s nemalih, za njega, 150 eura i još se ljuteći što mu sudac nije oduzeo drva. Jebiga, ne radi ti žmigavac na kolima, a oni ti onda uzmu sve što si vozio na istim tim kolima. Pa ti vozi kola. „E, avion, i to vladin, je nešto sasvim drugo.“ Kazati će neki u nadi da će, možda, sutra i sami guzicu uvaliti u udobne sjedalice tog nesretnog aviona.
I opet, i sebi sam dosadan, loza crvenih prinčeva u Hrvatskoj nikada neće izumrijeti. Čistunci će kazati: „Eto sreće da nisu vremena Franje Tahija i njegovih prava.“ U pravu su, nisu. On je jebo, ili je, prežderan, mislio da jebe, a ovi današnji, sada već crveni očevi uče svoje crvene prinčeve kako svoje podložnike jebati dan na dan: „Jer to Narod voli.“ A tko voli nek izvoli, dio smo Shengenskog prostora pa lijepa vam Njemačka, Irska, … naši, od Domovinskog rata stvoreni tajkuni, uništili svu industrijsku proizvodnju ali su se izvještili u uvozu strane radne snage što je isplativije od svega što se ovdje radi.
„I mi imamo život.“ Je da za njega vrijede neka druga pravila, ali, eto, tko vas tjera da svoja drva, iz svoje šume vozite na svojim kolima?
