Autor: Aleksandar olujić
Photo by Floh Keitgen on Unsplash
Supruga je danas kupila lubenicu. Otvorila je vrata dašćući od vrućine, držeći u naručju veliku, zelenu kuglu od 12 kilograma. „Ne znam samo hoće li stati u hladnjak“, rekla je kad je došla malo sebi.
Sjetio sam se kako smo nekad, kod bake i djeda na selu, lubenice hladili u bunaru. Baku i djeda posjećivali smo svakog ljeta, početkom kolovoza, kada se u selu održavala proslava koju su neki zvali kirvaj što je bilo potpuno krivo. Naime, kirvaj ili kirbaj je proslava crkvenog blagdana, sveca zaštitnika sela. Proštenje – rekli bi u ovim krajevima. Proslava na koju smo mi dolazili bila je nekakav komunistički nadomjestak za pravi kirvaj, no svejedno je tom prilikom u selo dolazio veliki broj ljudi odsvuda. Mi, klinci uživali bi u ponudama sa štandova slatkišima, licitarskim i raznim drugim proizvodima, vožnji na ringlšpilu, pa i pucanju iz zračne puške na štandu-streljani kad bi se odrasli smilovali. Navečer je bilo i zabave uz glazbu, no ta je bila rezervirana za one starije.
Na proslavu bi obično dolazili par dana ranije i ostajali još nekoliko dana poslije nje. Bilo je nepisano pravilo da se tada okupi cijela obitelj, a nerijetko bi još navratili i dalji rođaci, kumovi, prijatelji… pa su ručkovi najčešće bili nalik malim svatovima. Na stolu redovito više sljedova jela, a juha je bila obvezna. I to kokošja, s domaćim rezancima koje je baka (usprkos ručnoj mašini za rezance) rezala nožem sama, ne dozvoljavajući mojoj mami, teti ili ujni da to naprave umjesto nje – njima bi ispali ili predebeli ili pretanki. Te je rezance onda sušila i čuvala u posebnim kutijama obloženim bijelim papirom.
Ja kao klinac nisam baš bio lud za tim domaćim đakonijama, juhom naročito. Obično bih mrljao po tanjuru dok se mama ne bi smilovala i sklonila ga. Za razliku od mene, moj ujak je obožavao juhu, odnosno supu kako su je zvali. U slast bi pojeo pun tanjur i uzeo repete, da bi nakon toga zapalio cigaretu iako je ručak tek počeo. Bio je to njegov ritual od kojeg nije odstupao, a meni je pružao priliku da šmugnem od stola pod izgovorom da mu nosim pepeljaru. Onda bih u kuhinji uzeo ono što mi se svidjelo, uvijek bi se našao komad fine šunke i šnita kruha iz krušne peći a bilo je i raznih vrsta kolača. Rijetko se desilo da zgrabim nešto sa stola. Jednom sam prilikom uzeo komad pohanog mesa i otišao van na dvorište da bi nakon jednog zalogaja zaključio kako mi se to ne jede. Što napraviti s time? Rješenje je bilo ispred mene u obliku bakinog ćuke (psa) koji me je netremice promatrao. Pohanca je on smazao još u zraku što mi je dalo ideju dati mu još koji komad pa sam se vratio po isti, a onda još po jedan. No, ukućanima je taj moj opetovani povratak za stol bio sumnjiv i bio sam uhvaćen in flagranti dok sam peseku davao šnicl. Za svoje djelo nisam bio kažnjen, ali je ostala priča koju su kasnije rado prepričavali, a ja sam stekao obožavatelja koji je otad veselo mahao repom čim bi me vidio.
Poslije podne bi često jeli lubenicu. Nabavka lubenice bila je ujakova omiljena zadaća. Naime, to je bio jedan od rijetkih proizvoda koje moja baka nije uzgajala u svom vrtu. Dinja je, recimo, uvijek bilo, ali lubenica ne!? Stoga bi ujak išao na pijacu u Brod kupiti lubenicu, a ja bih se uvijek trudio prikrpiti mu se. To je uvijek bila dobrodošla prilika za malo prošvrljati po Brodu bez nadzora staraca i vidjeti štogod zanimljivo. Usto, ujak bi uvijek oko izbora lubenice napravio teatar te je samo radi toga vrijedilo ići s njim. Iz brda lubenica birao bi uvijek one najveće, kuckao ih, stiskao, ostavljao ih na stranu pa ponovo uzimao šaleći se s prodavačima i cjenkajući se. Znao bi otići s pijace obaviti nešto drugo pa se ponovo vratiti čak istom prodavaču, osobito ako je bila riječ o ženi. U tom bi se slučaju kupnja znala pretvoriti u pravi mali igrokaz, u koji su se znali uključivati i drugi, pun pošalica i smijeha s razgovorom čiji innuendo tada nisam razumio.
Nakon svega izlet na pijacu bi uvijek isto završavao: kupovinom najveće moguće lubenice od odabranog prodavatelja/prodavateljice pa onda kući i s njom odmah u bunar. Spuštali bi je u velikom amperu vezanim konopom, onaj standardni za izvlačenje vode je često bio premali za takvu operaciju. No lubenica bi najčešće ispala i iz njega pa bi je trebalo pecati po bunaru. To je opet bila ujakova specijalnost. Tako ohlađene lubenice pojeli bi uslast.
Ni dan danas ne znam je li ujak prilikom kupovine lubenica samo pravio show zabave radi ili je zaista znao što radi. Tko zna, možda je riječ o jednom i drugom zajedno. Znam samo da nikada nisam jeo ukusnije i slađe lubenice od onih koje je on odabrao.
