Da me nije onaj moj smotani profesor iz glinske gimnazije isfrustrirao, ne bih izgubio 25 godina pisanja. Taj tip koji je bio poznat pod nadimkom Duša volio je samo kićene rečenice s franđama i milijune pridjeva. Ako tako ne pišeš, e dobiješ jedinicu. Zato sam zamrzio pisanje. Tako se pisalo prije 100 godina. Treba shvatiti da se jezik mijenja. Kažu da jezik traje oko tisuću godina. U tih tisuću godina jezik se polako mijenja i nakon 1000 godina se više ne može prepoznati i razumjeti. Ja živim nekih 40 godina u Holandiji i primjetim da se neke stvari, primjedbe, koje smo kao omladina govorili, sad uopće ne upotrebljavaju. Stariji ljudi se toga sjećaju jer su prije 40-50 godina znali upotrebljavati takve rečenice i primjedbe. Na primjer, išli smo na utakmicu u Karlovac i izgubili s četiri – nula. Prije 50 godina bi rekli: “Išli smo u Karlovac i popušili četiri gola”. Ili: “U Karlovcu smo popušili lulu”. U to doba svi smo znali što znači popušiti lulu. Zna li to omladina sada – baš sumnjam. Dakle, jezik se mijenja i tome se ne možemo suprotstaviti. Adapter za struju je postao prestrujnik, a ove nove riječi sami si prevedite ako možete: dodirnik, šećerica, daroteka, biciklanje, brzogriz restoran, smećnjak, udne tuljice, osjećajnik, raskružje, uspornik, naplatnica itd itd. Moja sestrična, Amerikanka, nam je jednom zgodom došla u posjetu pa je mojoj baki rekla da se biciklala do Topuskog. Mi bi tada rekli: “Išla sam na biciklu do Topuskog”. Moja baka joj se smijala i svima koji su je htjeli slušati znala je reći kako njena unuka ne kaže “vozila sam se na biciklu” nego kaže “biciklala sam se”. Evo danas nakon 50 godina skoro svi znaju što znači biciklati i ta riječ se ozbiljno prihvaća.
Dakle, jezik se mijenja. Kad bi mogli sjesti u vremeplov i vratiti se u prošlost nekih 250 godina, bilo bi nam teško razumjeti o čemu ti drevni Hrvati govore. Isto tako da odemo u budućnost, ne bi razumjeli što ti Hrvati iz budućnosti govore. Taj profesor Duša je bio malo tvrdoglav pa nas je davio starim piscima koji su lijepo pisali ali te knjige se nisu mogle brzo čitati. U današnje doba je situacija drugačija. Ljudi su žedni informacija i nemaju vremena da bi čitali knjigu punu rečenica s pridjevima i franđama. Meni je to baš za popizditi. Evo još jednog primjera. Priča s franđama koju sam negdje na internetu pronašao. To je napisano na staromodan (Dušin) način: ”Treba se popeti na nasip. Onda je moguće po nasipu lijevo ili desno, do mosta ili uz igralište. Nisam pošandrcala što objašnjavam ono svima jasno. Uvjeti su izvanredni, pa, samo da se zna. Čak ni ćenova nema, valjda se isprepadali od ovoga što nikad vidjeli nisu. A bo’me ni čuli. Zahuči negdje uz drvo, nešto je hoće zaustaviti, nakupilo se granja, ali, ćera je ona odotraga što nadire. Nema zaustavljanja, poneki komad izanđaloga namještaja, noga od stolice, ladica od natkaslina, možda nekad nečija alj’ca ili ostatak vanjkuša u navlaki. A ne, nije to, namočeno perje ne bi plivalo, bi’će prije da je komad oprave ili vertuna. S druge strane, tu i tamo protutnji šleper kroz Topličku.”
Što to sve znači? Nemam pojma. Taj komad teksta je po mom bez veze. Ja bih jednostavno napisao slijedeće jer se radi o prijenosu informacije. Sve te pridjeve i franđe bih izbacio, dakle: Šetam uz nabujalu rijeku punu otpada, a kroz Topličku ulicu ponekad projuri šleper.
Dakle, ta moja nova knjiga je upravo takva, jednostavna i bez franđi. U njoj imaju 45 poglavlja o raznoraznim temama iz života. Sve te teme su iz 2024 godine. U prosjeku je jedno poglavlje na tjedan. Sve zajedno 150 stranica i prilično puno slika. Kad sve to malo pogledam, onda se svašta dogodilo u 2024. godini. Sam se sebi čudim da sam napisao 150 stranica teksta. Treba to napisati. Zar ne?
Moja zadnja američka knjiga ima čak 300 stranica teksta, a nju sam uspio napisati u roku od 3 mjeseca. Dakle, pisanje mi ide usprkos blokade od 25 godina koje je profesor Duša nametnuo. Uskoro će mi doći probni uzorak knjige “Skupljam lajkove” Baš me zanima kakav osjećaj će biti kad je uzmem u ruke. To je uvijek napeta situacija. No to je jedna sasvim druga priča.
By Marijan Jozić
