Autor: Aleksandar Olujić
Ove srijede, 30. listopada 2024., u Sisku je gostovao beogradski Zvezdara Teatar sa svojom najnovijom predstavom „Udovica živog čoveka“, koju je napisao i režirao proslavljeni Dušan Kovačević.
„Priča ove tamne komedije je nalik na skoro sve moje drame i filmove. Sadržaj se skriva u samom naslovu „Udovica živog čoveka“. Da li je to moguće? Jeste, ako nekoga sahranimo dok je živ jer vam je naneo veliki bol. I da bi se tako teška drama mogla gledati potrebni su elementi komedije kao kad se pije gorak lek obložen slatkim ukusom“, riječi su samog autora, Dušana Kovačevića, kojima je opisao svoje najnovije djelo čija je praizvedba u njegovoj matičnoj kući bila odigrana 6, 7. i 8 . rujna (dobro ste pročitali) ove godine u povodu 40. godišnjice postojanja iste.
„Naoružan“ ovom mišlju kao i živim sjećanjem na dobar dio njegovih djela koje sam imao zadovoljstvo doživjeti kako na kazališnim pozornicama tako i na velikom platnu (poneke i na jednom i na drugom) uputio sam se u Dom INA Rafinerije nafte u Sisku čija je veliko gledalište, s preko 400 mjesta, ovom prilikom bilo popunjeno skoro do kraja. Nije ni čudo, jer iako Zvezdara redovito gostuje u Hrvatskoj, posljednji nastup ovog renomiranog kazališta bio je u Sisku prije nekih 35 godina. A to, da Siščani vole kazalište nije nikakva novina.
Moja su očekivanja bila velika. Kako i ne bi, Kovačević je svojim radom podigao ljestvicu jako, jako visoko, a Zvezdara Teatar u svojih je 40 godina postojanja odigrala 8000 predstava, 1500 gostovanja, iznjedrila 90 praizvedbi, dok su njenom pozornicom svoje glumačko umijeće publici predstavile glumačke veličine kao što su: Danilo-Bata Stojković, Petar Kralj, Mira Supica, Bogdan Diklić, Neda Arnerić, Lazar Ristovski, Ljiljana Dragutinović, Danilo Lazović, Bora Todorović, Miša Janketić, Gagi Jovanović, Milena Dravić, Dragan Nikolić, Đuza Stoiljković, Seka Sablić, Voja Brajović, Mirjana Karanović, Sergej Trifunović…
Kovačević je u svojoj novoj drami ponovo posegnuo u sam život koji se odvija oko nas i za okosnicu komada uzeo jednu ozbiljnu priču (ne stoji zalud podnaslov “Prepisivanje života”), a riječ je o nasilju.
„U ovom komadu nasilje se rešava nečim što je meni jako bitno, a to je da kada država ne radi svoj posao onda ljudi preuzimaju ulogu države i vrše egzekuciju. Reč je, zapravo, o nečemu što je kod nas postalo epidemija: nasilje nad ženama i nad slabijim generalno. Ovo bi sve bilo strašno i užasno, da nije u mojim dramama i filmovima začinjeno komedijom, kako bi moglo da se gleda… Zapravo ovo jeste prepisivanje života i trudio sam se da liči na život danas.“
Dušan Kovačević, Politika, 7.10.2024.
Radnja se odigrava na rođendan glavne junakinje, Marte, profesorice na medicinskom fakultetu koja vodi izgubljenu bitku s karcinomom. Rođendan koji su svi (osim jedne osobe) zaboravili, čak i njena rođena mater. A, Marta je udovica. Ona je prije dva tjedna sahranila svog muža i to u duši, nakon što ju je na parkiralištu ispred zgrade tukao tako da je pala na zemlju. „Duša je najveća grobnica kad te netko povredi“, reći će ona u jednom trenutku svojoj majci. Na komodi u stanu stoji „pokojnikova“ slika s crnim florom, koja Marti služi s jedne strane kao opomena da nasilniku ne oprosti, a s druge strane kako bi istresla iz sebe frustraciju pljuvanjem po slici. Da „veselje“ bude veće, njoj na vrata dolazi Tereza, jedna mlada žena s trudničkim trbuščićem i otkriva joj da je otac tog djeteta njen „pokojni“ muž. I onda se dogodi čudo: te dvije žene nađu put jedna k drugoj i zajednički smisao života.
„Za mene je ovo jedna od najtužnijih sudbina koje sam odigrala. Jedna otvorena živa rana sa oročenim trajanjem, ali onog trenutka kad moja junakinja Marta dozvoli sebi dobrotu bez straha da će biti povređena i da primi nežnost, bez bojazni da će biti “ogrebana”, počinje njen put izlečenja. Mislim da je ova predstava naš vapaj da se to isto desi našem društvu da dozvoli dobrotu i nežnost,“
Jelena Đokić, Novosti, 2.10.2024.
Dušan Kovačević ponovo je iznjedrio jednu pravu „Kovačevićevsku“ dramu u kojoj situacije dovodi do groteske, a nas gledatelje tjera na smijeh onda kada bi najradije zaplakali.
Glumačka postava vrlo je dobro odradila svoj posao. Jelena Đokić kao Marta i Miodrag Miki Krstović kao Martin otac, Voja, pokazali su svoju neospornu klasu, a posebnu bih pohvalu uputio Sunčici Milanović koja se odlično snašla u ulozi Tereze. Ukupni utisak zaokružuju vrsne glumice Nela Mihailović kao Martina majka, Sofija, i Anđelika Simić kao Terezina pomajka, Nana, te mladi glumac Dušan Tomić kao Terezin brat, Bata, koji je pokazao da ima ne samo glumački već i glazbeni talent otpjevavši Arsenovu „O, mladosti“. Uz tu su se pjesmu glumci na kraju predstave i oprostili od nas.
Daj, stani na čas i daj mi snage
Da oprostim se bar od nje
I da mi društvo pjesmu svrši
I da se čaša ispije
PS: Jedini koji se sjetio Martinog rođendana je njen muž, nasilnik, koji joj po Bati šalje cvijeće.
