Autor: Marijan Jozić
Današnji posjet zubaru pretvorio se u zanimljivo razmišljanje o tome kako ponekad, unatoč najboljim namjerama, stvari mogu poći po zlu. Mojoj golubici je, naime, pukao zub – ništa neobično, život piše takve priče. Krenuli smo kod zubara, a klinika je smještena u moderno opremljenoj zgradi gdje pod istim krovom ordinira čitava vojska zubara, doktora i raznih stručnjaka. Da meni ne bude dosadno kod kuće, išao sam s njom. Najprije se naljutila jer sam joj rekao da idem da je tamo držim za ruku i tješim zbog slomljenog zuba. Nije ona dijete pa da s njom netko ide kad treba kod zubara. No ipak je pristala da idem sa njom i da joj barem pravim društvo.
Sve, što bi se reklo, tamo u toj poliklinici imaš na jednom mjestu – od kiropraktičara do psihologa, od zubara do doktora. No ono što mi je od ranije uvijek ostalo u sjećanju bile su besplatne kave iz aparata koje su prije nekoliko godina postavili u nekoliko čekaonica. Svi smo tada, kao djeca, veselo grabili te papirnate šalice i točili si kavu, uz onaj tihi osjećaj zahvalnosti prema poliklinici na maloj gesti pažnje prema svojim pacijentima. Pacijenti to nisu tražili, ali su bili zahvalni za šalicu kave u čekaonici. Tako mogu listati stare izlizane časopise i piti dobru kavu, espresso ili cappuccino.
Danas, međutim, dočekalo me novo “iznenađenje” – kava je i dalje besplatna, aparat radi, ali šalica nigdje ni za lijeka! Kakva ironija, pomislih. Pitam djevojku na šalteru gdje su nestale šalice, a ona mirno odgovara da imam dvije opcije: ili donijeti svoju šalicu – pa tko nosi svoju šalicu kad ide doktoru? – ili mogu za par eura kupiti keramičku šalicu u trgovini u prizemlju.
Sad moram stati i ispričati anegdotu koju sam čuo od moje sestre koja je bila doktorica (dermatolog). To je kao intermezzo u sredini priče. Pitanje: Kad se ide doktoru, zašto se vrata njegove ordinacije otvaraju nogom? Odgovor: zato što su potrebne obje ruke da se u njima drži poklon za doktora.
OK, i priča ide dalje. Papirnate šalice, naravno, odavno su povijest – plastika je ovdje, rekli bi Holandezi, grijeh veći od loše pite od jabuka. Ekologija prije svega. Prijedlog da kupim šalicu za jednokratnu konzumaciju kave dok čekamo na red djelovao mi je apsurdno. Da je to kakva keramička šalica pa da je ponesem kući i upotrijebim drugi put kad idem doktoru ili zubaru, još bih je i kupio. Opciju da dam 3 eura za šalicu kao kauciju i da svoju lovu dobijem natrag ako vratim šalicu – to nisu imali. Tako nešto sam vidio u Njemačkoj. U gradu Würzburgu se mogao kupiti Aperol Spritz koji su utočili u staklenu čašu koja se plati 5 eura. S tim Aperolom se onda moglo stajati na mostu rijeke Main i pomalo pijuckati Aperol. Onda se ta čaša može ponijeti kući ili vratiti tom barmenu. Ako se vrati u birtiju, oni ti vrate 5 eura i mirna Bosna. To mi je izgledalo kao dobra ideja.
Tako sam sebe uhvatio kako nepotrebno razmišljam o smislu takvih gesta i pokušavam riješiti problem za koji skoro nitko osim mene ni ne zna. Zar nije bolje da nema aparata za kavu nego da frustriraš ljude ponudom koja nije potpuna? Nekad, prije pet godina, sjedio si u čekaonici, listao stari časopis i čekao. Nitko nije ni pomišljao da će za vrijeme čekanja popiti espresso. Onda su u svim bolnicama i poliklinikama u nizozemskoj uveli pijenje besplatne kave. A sad, da bi uštedjeli na šalicama ili da bi poštedjeli prirodu, oni ti ponude kavu, ali – kao u lošem vicu – šalica nedostaje. Umjesto osjećaja zahvalnosti, ostaje ti gorak okus u ustima – i to ne od kave, nego od cijele situacije.
Ništa, rekoh si, prošetat ću se malo po čekaonicama, možda nađem kakvu šalicu. Tako slučajno naiđem na sasvim običnu keramičku šalicu od kave koju je netko jednostavno ostavio na stolu. Operem je u WC-u i natočim si kavu. Moja golubica preokreće očima i kipi. Vidim da ju je sramota biti s takvim čovjekom kao što sam ja. Znam da se je pokajala što me je povela kao potporu (za društvo). Znam isto tako da me sljedeći put neće povesti da joj držim ruku i da je bodrim i da joj budem potpora. Ona ne voli zubare, ali sve je bolje nego biti u čekaonici s tipom koji opere neku prljavu šalicu koju je našao u čekaonici i natoči si kavu, pa još jednu i još jednu.
No, ako me ipak povede sljedeći put, možda ponesem dvije šalice – jednu za mene, a jednu za nju – umjesto da tražim šalice po poliklinici koje moram prati pa da bih u njih točio kavu.
