Autor: Marjan Gašljević
Ušli smo i kalendarski, ne samo propagandistički, u advent. Dakle, vrijeme došašća. Vrijeme kada se katolički vjernici preispituju u vjeri i pripremaju za dolazak Krista. U današnja moderna vremena većina tih koji misle da su vjernici intenzivno promišljaju što će sve staviti na Božićni stol. I dok domaćice slažu spiskove namirnica i potrepština i u Hrvatskom Saboru zaredali su stolovi. Na tim stolovima nisu pečenice, purice s mlincima, tuste guske, niti morske delicije. Na stolovima „stoluju” ustaše i partizani. I oko stolova su likovi koji se pokušavaju ugurati, makar ih je nemoguće zamisliti u tim ulogama, u narativ tih sa stolova.
Da li će i što trećina građana imati što staviti na svoje svakodnevne, a kamo li blagdanske, stolove njih nije briga makar su ih građani, a na njihovom predizbornom zaklinjanju o brizi za njih, postavili temo. Oni imaju.
Ja sam, eto, razapet između woke i Z generacije. Pokušavam kaskati za njima ali, nekako, baš i ne ide.
U mom djetinjstvu u kući se nije pričalo o ratu (onom Drugom). I u školi su učitelji bili dosta rezervirani. Djeda Juru znao sam priupitati za rat. „Govori samo ono što te uče u školi.” Obično bi odgovorio, a na tom tragu bijahu i drugi djedovi i očevi. Na vijesti s radija znalo bi mu se potiho i nerazumljivo omaknuti, „… mater ….”. Ili tako nešto. Nisam se usudio pitati jer mu je uvijek štap bio pri ruci.
Zanimljivo, pak, ova woke generacija koja je, uglavnom, djetinjstvo provela uz Domovinski rat o istom ne voli pričati. Imao sam sreću ili nesreću, kako god, da sam cijeli Domovinski rat proveo na bojišnicama. Moj izbor. Već ranije, družeći se s mlađarijom iz te woke generacije, vidio sam da svaki spomen doživljaja rata njima je tlaka. Sin mi je, makar nije morao, odslužio vojni rok u HV ono pred ukidanje. Eto, i meni se danas uz televiziju omakne, kao i mom djedu Juri, „… mater, …”.
Sretnem u šetnji neki dan prijatelja, vjeroučitelja, mrvicu mlađeg od mene, u Srednjoj školi, pa se zapričasmo. Kao i uvijek, o svemu i svačemu. U jednom me trenutku upita: „Imate li Vi osjećaj da ovi današnji srednjoškolci i javno iskazuju interes za neke naci vrijednosti?”
Bio sam baš zatečen pitanjem pa je sve ostalo „visjeti u zraku”. Unuka, na pragu šesnaeste, tu večer „odsječe noge” pitajući me: „Deda, voliš li Ti Hiću?”
Nekako, istovremeno, s unukom na pragu 14-te radio sam za njegovu zadaću prezentaciju o Auscwitzu pričajući im svoj doživljaj tog strašnog logora u kojem sam bio više puta vodeći grupe. Matko je, po nekoj inerciji, sam izabrao tu temu.
Poklopilo se, eto, a ja još uvijek mislim u zabludi da su oni samo klinci koji o ničemu ne razmišljaju. Pričao sam im o dobrim, ne možemo poreći da ih je bilo, i lošim, i najlošijim stranama tog ali i drugih režima. Sve što se je događalo i što se događa nikada nije „crno i bijelo” da bi nam bilo nedvojbeno jasno. Između tog crnog i bijelog postoji mnogo nijansi, a da bi ih razumjeli nužno je znati, učiti, čitati i, najvažnije, kritički promišljati.
Saborski „stolovi” sigurno nisu na tragu prethodne rečenice. Isključivost konzumenata tema sa tih stolova sigurno ne vodi ka razumnim rješenjima. Tko će u današnje užurbano vrijeme potrošiti svoje vrijeme da bi temeljito izučio događanja od prije 80-tak godina i donio ispravan zaključak? Pokupiti će, obično, fragmente i složiti neki svoj mozaik s kojim će se do iznemoglosti tuči s istim takvim koji je pokupio neke druge fragmente i složio, sukladno svojim umnim mogućnostima, svoj neki mozaik.
Jedan dokument na koji sam slučajno naišao u Državnom Arhivu zapisuje događaj iz 41. kada je jedan ustaški vojnik pred svojim suborcima zaklao vlastitu majku, Srpkinju, da bi im dokazao da u cijelosti pripada k njima. Zastrašujuće je to svjedočenje makar je do događaja došlo, možda, i iz zajebancije kammarada mu kojima nitko nije propitao „krvnu sliku”. S druge, pak, strane vrlo rano sam se uključio u Domovinski rat. U tih gotovo 5 godina ideologiji obrane Hrvatske pokušavali su nas učiti likovi koji su, samo nekoliko mjeseci ranije, nosili petokraku i naganjali nas „šarene”. Neki od njih bili su i visokorangirani partizani koji su ostavili „.dubok trag svog djelovanja poslije Drugog rata u kraju gdje sam rođen, a i šire. Dok je moj djed Jure gunđao uz radio, „… mater, ….” da sam to izlanuo u školi isti ti, koji su nam dolazili krajem 91. i 92., a do tada su, kako bi se obično pravdali, „sarađivali”, bio bih „spakiran” za preodgoj.
Stoga, na neki način, razumijem tu mladost Z generacije, pa i one s kapuljačama i fantomkama, koji se „traže” u društvu koje se samo još nije definiralo i ne može im pružiti, zbog svoje sebičnosti, pravo na njihov put. Usput, da Vaše ideje budu relevantnije, pokažite lice i kažite: „Stop lopovi, prevaranti, dezerteri, raspikuće države!”
Stoga, Vi koji „visite” u Saboru 30-35 godina i živite dobar život pa danas glumatate oko nekih stolova siguran sam da ne razumijete ni woke generaciju, a kamo li Z. Pustite ih, da vas ne moraju istjerati, neka grade svoju budućnost po svom narativu. Nadam se bez ustaša, partizana, a, bome, i nas daveža iz Domovinskog rata (oprosti Branimire) „ma gdje pili”.
„Erika” je, na koncu, lijepa ljubavna pjesma.
