Autor: Marijan Jozić
Godina 2026. započela je jednako kaotično kao što je prethodna završila. Dok je prošla godina ulazila u svoje posljednje dane, gradovi su bili preplavljeni gužvom, a vrijeme iznenađujuće lijepo – gotovo nespojivo s užurbanom atmosferom.
Ove je godine (2025.), barem tako govore, posljednji put da se u Nizozemskoj može legalno praviti vatromet. Već godinama traje žustra rasprava između političara i naroda: jedni se boje zabrane jer bi država morala prodavačima isplatiti ogromne odštete, dok stranke protiv vatrometa strahuju da bi na izborima mogle izgubiti glasove. Istovremeno, narod se ne odriče svoje tradicije, iako broj ozlijeđenih iz godine u godinu raste. Mnogi ostaju bez prstiju ili oka, ali nikako da nauče koliko je vatromet opasan. Liječnici stalno upozoravaju da sve vodi u slijepu ulicu – samo u jednoj noći amputiraju se stotine prstiju. Policija je preopterećena stalnim intervencijama, a ove je godine linija hitne pomoći 112 prvi put bila toliko zauzeta da svi nisu mogli dobiti pomoć na vrijeme. No, unatoč svemu, čini se da se ništa ne mijenja: psi laju, a karavane prolaze.
Kao da to nije dovoljno, stigle su i vijesti iz Švicarske, gdje je u neutralnoj zemlji poginulo četrdeset mladih ljudi koji nisu uspjeli pobjeći iz požara u jednoj birtiji. Takve tragedije, nažalost, nisu rijetkost. Slične su se dogodile i u Bosni prije nekoliko godina, pa čak i u Nizozemskoj prije desetak godina. Priča je uvijek ista: nema dovoljno izlaza za nuždu ili ih je vlasnik blokirao iz straha od nepozvanih gostiju. Kad požar zahvati prostor, nemaš kamo pobjeći – i opet se ništa ne nauči. Pitam se koliko će još nesreća trebati da se ljudi opamete.
Tu je bila i međunarodna scena. Iznenadila nas je vijest da je Trump zarobio Nikolu Madura. Akcija je bila izvedena vješto, no sada slijedi razdoblje natezanja, prepucavanja i neizvjesnosti, kako to obično biva. Pisat će se o tome još dugo, ali prema svemu sudeći, ništa se bitno neće promijeniti.
A zima je donijela svoje radosti i probleme. Nizozemska je doživjela kolaps zbog snijega, jer nitko nije računao na zimske padaline. Svi pričaju o globalnom zatopljenju, a onda – iznenadi snijeg. Željeznice ne voze, autobusi stoje, avionski se letovi masovno otkazuju, a snijeg se slabo čisti.
Sjećam se svog djetinjstva u Glini, gdje se snijeg oko kuće morao čistiti tri metra od kuće – inače bi se dobila kazna. U Nizozemskoj postoji sličan zakon, ali ga nitko ne poštuje; ljudi nemaju ni lopate. Ja snijeg čistim starinski, s užitkom. Prvog dana očistim sve do betona, a zatim svaki dan održavam čistoću. Susjedi se žale na hrpe snijega, ali ga ne miču, dok kod mene nema ni centimetra. Moja golubica mi prigovara da previše čistim, ali kad bi se poskliznula, drugačije bi pričala.
I na kraju – moja obiteljska tradicija. Svake godine, kad dođe prvi snijeg, idem bosih nogu prošetati po njemu i, naravno, uslikati se. Uvijek uspijem nagovoriti moju golubicu da i ona malo protrči bosih nogu. Pristane i to učini, ali je ne smijem uslikati. Za slikanje stoji smrtna kazna, pa to neću riskirati.
Unatoč svemu, zima nosi i svoje male radosti. U kući imam kuhano vino i štrudle od jabuka, centralno grijanje radi, a toplina doma i obitelji čini da sve izgleda ljepše.
Što bih još mogao poželjeti?
