36 C
Petrinja
Saturday, July 13, 2024
spot_img

Održani 16. kostajnički pjesnički susreti ‘Milivoj Cvetnić’: Promovirana knjiga Jakoba Filića, ovogodišnjeg pobjednika Književne nagrade ‘Milivoj Cvetnić’

Autor: Aleksandar Olujić

Jučer sam mogao napisati najprobranije riječi. Napisati, na primjer: “Kostajnička noć je bila puna zvijezda…“ (Danke, danke Pablo Neruda)

Ali, nisam.

Jebiga. Nabili nam Španjolci tri komada pa ti sad piši o poeziji.
(Oprostite na psovci, ali ponekad nema prikladnijih izričaja od ovakvih.)

Vi se sigurno čudite i pitate je li ovaj prolupao i piše li on o nogometnoj utakmici ili književnosti, odnosno kakve veze ima nogometno prvenstvo s poetskim susretima. E, pa dragi moji, kao prvo: pišem i o jednom i o drugom, a kao drugo: ima (i to ne samo radi ovog nogometnog prvenstva koje je upravo počelo).

Naime i poezija i nogomet su neraskidivo povezani budući se hrane emocijama, kako aktera tako i publike, koje čine „conditio sine qua non“ njihvog postojanja. Tako mi, konzumenti jednog i drugog, redovito uhvatimo same sebe kako lijemo suze nad porazima „odabrane nam vrste“ kao i nad strofama omiljenog nam poete/poetese, dok se našoj memoriji jednakom snagom ucrtao Šukerov gol i Maradonin dribling, kao i strofe Arsenove „Ne daj se Ines“ ili (od mene bezobrazno korištene) „Ljubavne pjesme“ Pabla Nerude, a isto tako raspekmezimo se nad Matoševim sonetima kao i nad Modrićevim pasovima te uzdišemo nad trenucima genijalnosti jednog A.B. Šimića kao i onima Zvone Bobana.

Onu istu večer kada je počelo ovo aktualno europsko prvenstvo u nogometu, vraćao sam se iz Kostajnice s još jedne pjesničke večeri i književnih susreta u organizaciji Društva prijatelja knjige Milivoj Cvetnić. Manifestacija je to kojoj se iznova, svake godine, ponovo vraćam i s koje redovito nosim srce puno emocija. Ista je posvećena kako uspomeni na prerano preminulog kostajničkog pjesnika Milivoja Cvetnića, tako i pomoći njegovim suborcima u peru, mladim i široj publici nepoznatim pjesnicima koji baš u toj uspomeni na Milivoja i nepokolebljivoj ustrajnosti ljudi okupljenih u kostajničko Društvo prijatelja knjige dobivaju priliku koju sam Milivoj nikada nije imao: držati u rukama svoju vlastitu, a k tome još prvu, knjigu.

Društvo Prijatelja knjige Milivoj Cvetnić unazad 16 godina raspisuje književni natječaj namijenjen mladim i neafirmiranim pjesnicima. Pobjednik natječaja kao nagradu dobiva tiskanje svoje prve knjige (zbirke pjesama). No, to je samo djelić nagrade. Naime, da bi postao pobjednik/ pobjednica natječaja mladi poeta/poetesa mora svoje djelo izložiti kritičkoj prosudbi povjerenstva u čijem sjedištu su bile takve pjesničke veličine kao što su Mile Stojić, Petar Gudelj ili Enes Kišević. Tako su ove godine povjerenstvo sačinjavali Denis Derk, Enes Kišević i Monika Herceg!

Nije nikakva tajna da danas knjigu može tiskati praktično svatko tko ima novca. Ali, možete imati pun šleper novca no to vam neće pomoći da jedan Petar Gudelj, Denis Derk ili Enes Kišević uopće pogleda vaše djelo, a kamoli napiše predgovor ili pogovor o njemu. A svaki od pobjednika Natječaja za dodjelu književne nagrade Milivoj Cvetnić dobiva upravo ono što se novcem ne može platiti.

Kad smo već kod pobjednika, ove je godine pobjednik Natječaja bio Jakob Filić sa svojom zbirkom pjesama „Ovdje“, o kojoj su članovi izbornog povjerenstva rekli sljedeće:

Jakob Filić je gotovo furiozno osvojio pobjedu na pjesničkom pripetavanju koje traje od 2011. godine, a nosi ime kostajničkog pjesnika stradalog u Drugom svjetskom ratu Milivoja Cvetnića. Zagrepčanin Filić (inače već poznato i afirmirano ime u književnim, ali i ne samo književnim domaćim kulturnim krugovima) žiri je osvojio iznimno konciznim i izbrušenim pjesničkim rukopisom koji je nazvao “Ovdje“. U njemu se predstavio kao zreli pjesnik koji vlastitu (ali i tuđu) svakodnevicu zna „obući“ u raskošno, ali nikako ne i patetično pjesničko ruho u kojemu se prilično prirodno i autentično isprepliću i tradicija i suvremenost. (Denis Derk)

Tko jednom dođe na Otok Jakoba Filića, njegovu ljepotu zauvijek će urezati u pamćenje. Oni koji se vrate ponijet će ga u očima, a oni koji ostanu na Otoku više će gledati ljude i životinje, nego u nebo. Znat će ispravno čitati i dane i znamenje: što znači kad sjena galeba u podne iscrta krug oko groblja, koji ljudi donose lošu sreću. Kako ljudi i psi Ilicom hodaju drugačije. (Enes Kišević)

Poezija Jakoba Filića otvorena je prema čitatelju, ona dopušta lagan ulazak u pjesme, da bi potom dugo s tim pjesmama ostali promišljajući. Uronjena u svakodnevno, bilo da se radi o nastojanju da se jedan trenutak ovjekovječi ili da se sagleda ljubavna bol, on popisuje inventar okoline, inventar svog vremena koji će već na početku knjige donijeti i Spotify, i Twin Peaks, kasnije Instagram i vijesti, Netflix, koračajući tako i s pop kulturom vremena. Ipak, Filić vješto slobodan uranja/ u svježe i ljepljive zvjezdane noći. Upravo taj uron je mjesto na kojem Filić pušta da poezija bude sve, ono što vidi, ono što promatra, ono što osjeća, ono što čuje i što sluša pa i zvjezdana prašina koja ipak donosi drugu stranu svijeta, nevidljivu, ali poeziji dokučivu. (Monika Herceg)

Jakob Filić

one more love song

Draga Diane,
Neću ti se javljat jer jebiga morala bi sve znati,
Ali samo da znaš da sam te maknuo s homepagea,
Da ne znam što radiš, jesi diplomirala
I tko ti je nova cimerica.
Ja još iza ponoći slušam pjesme iz Twin Peaksa,
Nakon proba u garaži zabrijem da se vraćam na Trešnjevku,
Poželim ti javit da sam naručio burgere iz Zavrtnice
I slati ti majice s ABOUT YOU da kažeš jesu dobre.
Trudim se i napokon imam nešto love
I mogao bi nam plaćat hranu i režije,
Da svaku večer radimo pizzu,
I kupiti novo crijevo za tuš,
Ali vjerojatno ste ga sad već zamijenile.
Sve je super  kao prije, paše mi stres i brojanje novca,
Ali navečer ne mogu zaspat
I ne znam zašto radim kad ne spavaš kraj mene.
Pijem manje više svaki dan
I budim se u četiri ujutro i zuji mi u ušima i muti mi se vid
Pa mjerim tlak i ne znam jesu živci, korona ili cjepivo,
I ustvari lažem, gledao sam ti profil
Jednom kad sam se probudio usred noći
I jednom kad sam u tri ujutro pješačio iz Novog Zagreba.
I da, nema vikenda da ostanem doma,
Povlačim se po bircevima i čekam da se nešto dogodi,
Pričam stalno ista sranja i trošim lovu
I kad se napijem gadim se sam sebi
Pa za kaznu pješačim doma
Jer u smrdljivim noćnim busevima
Mislim na tebe pa radije hodam.
Nedjeljama se tjeram trčati u Maksimir,
Tek kad padne mrak i bude hladno
Pa se znojim i isparavam alkohol,
I nekad plačem dok trčim jer sam samo onda sam,
Koji se kurac dešava i kad će više stati.
I baš sam danas postao ujak i presretan sam,
Ali volio bih biti i tata.
I neću ti se javljat jer jebiga,
Ali još gledam kad si online na Spotifyu
I šaljem ti znakove,
Da vidiš da i dalje slušam pjesme iz Twin Peaksa.

Noć je uvelike pala kad smo krenuli iz Kostajnice (Đuro, Miljenko i ja) i bilo nam je jasno da nećemo stići na utakmicu. Iskreno: ni jednom od nas nije bilo do nje. Na kraju krajeva nije igrala Hrvatska pa nam i nije baš bilo bitno. Misli su nam i dalje u Kostajnici, zajedno sa Stelom, Marijom, Ines, Damirom, Mirjanom, Krunom, Enesom, Asjom, Denisom… (ali i Jakobom i Ivom i Matijom i Anamarijom i Marijom i Zoranom), s kojima smo se upravo rastali i radi kojih ćemo ponovo doći na obale Une.

Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?

(Sergej Jesenjin: Doviđenja, dragi, doviđenja)


Fotografije: A. Krupić, A. Olujić

Related Articles

Stay Connected

0FansLike
0FollowersFollow
0SubscribersSubscribe
- Advertisement -spot_img

Latest Articles