Izvor teksta i fotografija: Sisačka biskupija
U župnoj crkvi Unesenja Blažene Djevice Marije na nebo, proteklu nedjelju u Gori slavljena je 25. obljetnica organiziranog doseljenja Hrvata s Kosova u Sisačku biskupiju i područje Grada Petrinje. Djeca, mladi, roditelji, bake i djedovi u Hrvatsku su krenuli 29. listopada 1999, a sada su iz svoga novog naselja u Dumačama najveća skupina župljana crkve u Gori. Svih 25 godina s njima je njihov župnik, prečasni Paško Glasnović, sada još i rektor biskupijskog svetišta Majke Božje Gorske.
Misu sjećanja i zahvale vodio je biskup mons. Vlado Košić, a u propovijedi je podsjetio na duhovna zvanja i mučenike koje je dala ova hrvatska zajednica na Kosovu.
-Godine 2016. proglašeno je 38 albanskih mučenika blaženima, među kojima su don Anton Muzić, rodom iz Vrnavokola, i fra Serafin Glasnović Kodić iz Janjeva. Također, u tijeku je postupak za beatifikaciju fra Alojzija Palića, čija je kauza prihvaćena. To su potomci naših ljudi koji su živjeli svoju vjeru na teškom mjestu i u teškim vremenima i koji su je ostavili svojoj djeci kao najvrjedniju stvar koju imaju i koje se nikada nisu odrekli- kazao je biskup, pohvalivši njihovu upornost i izdržljivost koju su pokazali na Kosovu i u ovih 25 godina u Hrvatskoj.
Okupljene u prepunoj crkvi pozdravio je i župnik Paško Glasnović, a nadovezujući se na biskupovu homiliju, istaknuo je da su zajedništvo i duhovna zvanja najveća snaga Hrvata na Kosovu.
-Iz Janjeva su rodom ili porijeklom dva biskupa, 38 svećenika, jedan đakon, jedan brat laik, tri bogoslova i 27 časnih sestara. Iz Letnice i Vrnavokola potječe 15 svećenika, jedan redovnik, jedan bogoslov, dva sjemeništarca te čak 40 časnih sestara – naveo je Glasnović.
Misno slavlje animirala je Klapa “Janjevo”, a na kraju su djeca biskupu Košiću pjesmom čestitala 25. obljetnicu biskupskog ređenja.
Na početku ovog misnog slavlja pozdravni govor održala je Diana Ivić, a o povijesti i životu Hrvata s Kosova, razlogu njihova povratka i prilagođavanju života u novoj sredini rekla je:
-Dragi oče biskupe, poštovani svećenici, dožupane i predstavnici vlasti,
poštovani uzvanici i vjernici, sve vas srdačno pozdravljamo i zahvaljujemo vam na dolasku.
Danas smo se ovdje okupili radi proslave 25. obljetnice našeg dolaska ili povratka u Republiku Hrvatsku.
Zašto povratka? Mnogi ne znaju da su se naši preci, koji su bili trgovci i rudari, prije više od 700 godina, točnije u 14. stoljeću, iz tadašnje Dubrovačke Republike nastanili na Kosovu, koje je bilo bogato rudnicima srebra i olova, u mjestima Janjevu, Letnici, Šašaru, Vrnezu i Vrnavokolu. Tako postajemo najstarija hrvatska dijaspora.
Našim precima bilo je jako teško živjeti, okruženi morem pravoslavlja i ostalim nedaćama koje su ih kroz povijest snašle. Ali zahvaljujući jakoj vjeri, dobrom odgoju, žrtvi, žilavosti i tvrdoglavosti, uspjeli su sačuvati svoju katoličku vjeru i svoj hrvatski identitet. Letnica je bila župa u kojoj se posebno častila i štovala Majka Božja Letnička, koja je stoljećima okupljala i sačuvala sve Hrvate toga kraja.
Početak Domovinskog rata u Republici Hrvatskoj označio je početak iseljavanja hrvatskog stanovništva iz tih krajeva. Tadašnji srpski visokopozicionirani političari su javno prijetili hrvatskom narodu u Letnici i okolici, što je izazvalo strah kod mnogih. Stoga se stanovništvo masovno počelo iseljavati 1991. i 1992. godine.
Devedeset posto hrvatskog stanovništva s Kosova doselilo se u Republiku Hrvatsku tijekom Domovinskog rata. Mnogi od njih su sudjelovali u stvaranju samostalne Republike Hrvatske. Najuporniji su ostali do 1999. godine, a to smo mi koji danas slavimo 25. obljetnicu.
Rat za ratom, javne prijetnje visokopozicioniranih ljudi, kao i napadi na nas i naše svećenike, izazvali su veliki strah među ljudima. Stoga su naši roditelji pisali pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu i zamolili ga da se pobrine za svoje preostale Hrvate na Kosovu.
Predsjednik je vrlo brzo poslije toga poslao svoje suradnike koji su, u dogovoru s našim roditeljima, odlučili da je najpametnije rješenje napustiti vlastite domove i doseliti se u Hrvatsku. Tako smo 29. listopada 1999. godine, uplakani i prestrašeni, napustili svoje domove i krenuli na put. Organiziranim prijevozom, dio puta avionom, a dio autobusima, uz pratnju pokojnog svećenika don Nikole Dučkića i don Paška Glasnovića, kao i kipa Fatimske Gospe i kipa sv. Franje Asiškog, došli smo do svog odredišta.
Naš privremeni smještaj bilo je prognaničko naselje Dumače. Bili smo sretni što smo napokon stigli. Predstavnici prognaničkog ureda su nas srdačno dočekali i poželjeli dobrodošlicu.
Mislili smo da je našim problemima tu bio kraj, no prevarili smo se. Smješteni smo u prostorijama koje su bile vrlo male i nisu imale sanitarni čvor, a ni vode.
Neko vrijeme dobivali smo gotove obroke, ali vrlo brzo morali smo početi sami kuhati, što je bilo izuzetno teško jer se kuhalo u zajedničkoj prostoriji s dva štednjaka koju je trebalo dijeliti deset obitelji.
Zahvaljujući dobroj organizaciji, naše su majke u takvim uvjetima uspjele godinama kuhati i nakuhavati za svoje obitelji. Teško je bilo obavljati i osobnu higijenu jer su i sanitarni čvorovi bili zajedničke prostorije koje je koristilo deset obitelji s minimalno pet članova, što je otprilike pedesetak ljudi. Ne zaboravimo da su to ljudi iz četiri različita sela.
Kako smo došli iz tadašnje Republike Srbije, mnogi su mislili da smo mi Srbi, a zbog specifičnog govora i naglaska, neki su mislili da smo Albanci, pa smo tako bili vrlo teško prihvaćeni.
Često su nas psovali, vrijeđali, nazivali kojekakvim pogrdnim imenima, pa je zbog toga znalo biti i sukoba kojih se svi mi danas sramimo. Uvrede su bile bolnije kada su dolazile od visokoobrazovanih ljudi koji su znali ili bi barem trebali znati tko smo, što smo i odakle dolazimo.
S vremenom, kako smo se upoznavali, tako smo se počeli i prihvaćati, pa danas s ponosom možemo reći da imamo jako lijepih i dugogodišnjih prijateljstava s tim istim ljudima. Nažalost, kao što svako žito ima kukolja, i danas ima onih koji žele poremetiti naš mir i sklad.
Privremeni smještaj u 16 kvadrata, u kojima je živjelo i po deseteročlanih obitelji, s vremenom je postao jedini smještaj koji smo imali. Bez obzira na teške uvjete života, te male barake su bile naš jedini dom.
Dani su prolazili i pretvarali se u godine, tako smo punih 12 godina proveli u neljudskim uvjetima za 21. stoljeće. Na početku su nam svi htjeli pomoći pa su nas mnogi posjećivali i pomagali. No, kako je vrijeme prolazilo, toga je bilo sve rjeđe i manje. Mnogi su mislili da nam je lako živjeti tako, a da pritom nisu ni pokušali zamisliti kako je nama bilo 12 godina živjeti u takvim uvjetima.
Godine 2011. počela je izgradnja novog naselja u Dumačama, pa su nas preselili u prognaničko naselje u Maloj Gorici.
Tamo smo dobili barake koje su bile malo veće i bolje, jer su imale svoj sanitarni čvor. No, voda je bila neupotrebljiva za piće. Jednom tjedno su nam petrinjski vatrogasci donosili pitku vodu i na tome im veliko hvala. Godine 2017. napokon se ispunilo ono što nam je obećao pokojni predsjednik Franjo Tuđman. Naime, te godine, nakon punih 18 godina čekanja, država nam je darovala obiteljske kuće koje su izgrađene na mjestu nekadašnjeg prognaničkog naselja. U naselje je dolazilo jako puno državnih i crkvenih čelnika koji su puno toga obećavali, između ostalog i kapelicu u Dumačama. Don Paško je, uz dozvolu i financijsku pomoć našeg biskupa Vlade Košića, ove godine počeo rješavati projektnu dokumentaciju. Ali, to je kap vode u moru. Zato apeliramo na srce župana Ivana Celjaka i predstavnike županije, gradonačelnicu Magdalenu Komes i gradske predstavnike, kao i na sve one koji žele i mogu pomoći, da nam pomognu u izgradnji kapelice u Dumačama. Crkva i vjera su nas održale i sačuvale na Kosovu. Majka Božja Letnička i sv. Franjo Asiški bili su naši zaštitnici.
Ovdje nas je dočekala Majka Božja Gorska kojoj se utječemo, a u Dumačama bismo željeli kapelicu sv. Franje Asiškog, čiji kip već 25 godina čeka svoje trajno preseljenje. Nadamo se da će to biti za života našeg župnika don Paška, koji je kao bogoslov došao k nama i nikada nas nije napustio. Krstio je i vjenčao naše roditelje, nas i našu djecu. Nadamo se i molimo dragog Boga da će to nastaviti činiti i u kapelici u Dumačama.
Danas u Dumačama žive brojne mlade obitelji, puno mladih i mnogo djece. Apeliramo na sve ovdje prisutne da učine sve da ti mladi ljudi tamo i ostanu.
Ovim putem željeli bi se zahvaliti svima onima koji su nam pomogli na bilo koji način, a bilo ih je jako puno. Zato nećemo nikoga imenovati kako nekoga ne bismo slučajno izostavili.
Veliko hvala i svima vama ovdje prisutnima koji ste uveličali naše slavlje.