Kako je iskusni projekt menadžer naučio da najbolji planovi padaju pred vizijom glavne investitorice – njegove golubice!
Priznajem: kad je riječ o projektu mijenjanja ograde, osjetio sam laganu jezu u srcu koja se ne javlja ni pred strožim revizorom, ni pred nemilosrdnim rokovima multinacionalnih investitora. Jer, ovaj projekt nije samo projekt – to je obiteljska epopeja koja se, poput televizijske sapunice, nikad ne odvija po unaprijed dogovorenom scenariju.
Na papiru-sve je izgledalo jednostavno. Stara ograda, umorna od godina držanja susjeda podalje, trebala je ustupiti mjesto novoj, čvršćoj, ljepšoj ogradi. Specifikacija – jasno napisana: nova ograda neka bude ista kao stara, samo od novog materijala jer stara stoji već 25 godina. Dakle, dizajn jasan kao vedro nebo, pripreme pod kontrolom, a ja, kao iskusni projekt menadžer, spreman sve dovesti do savršenstva.
Svi moji projekti zadnjih 40 godina išli su kroz sljedeće faze: Specifikacija, Dizajn, Pripreme, Izvođenje, Test, Evaluacija. Klasični projekt. Mislio sam da će biti lako jer je specifikacija jednostavna: izbaci staru ogradu koja se sastoji od drvenih panela 180×180 cm i postavi novu od istih takvih – samo novih – panela. Iz iskustva znam da je najvažniji dio svakog projekta specifikacija, koja se u početku mora napraviti što detaljnije, kako se kasnije ništa ne bi mijenjalo. Projekt menadžer onda ima samo jednu ulogu: strogo se držati plana.
No, glavna investitorica ili da kažem glavni steakholder– moja supruga, nježno zvana “golubica” – imala je vlastitu viziju. I što vrijedi sav moj profesionalizam kad se u igru uključi supružnička demokracija? Uostalom, svaki projekt menadžer zna: teorija je jedno, a praksa – pogotovo kućna praksa – nešto sasvim drugo.
Faze su, naravno, tekle svojom dinamikom, ali s neplaniranim iznenađenjima. Usred montaže, golubica odlučuje da su stupci pogrešne boje. Ne pomaže ni moj proračun, ni katalog boja – kad golubica kaže da treba promijeniti boju, onda se boja mijenja i nema veze što piše u dogovorenoj specifikaciji. Specifikacija se piše nanovo. Specifikacija se mijenja jer moja golubica tako hoće.
A onda, kao da sudbina testira moju fleksibilnost, cvjetni grmovi traže novu adresu, hortenzije se premještaju, a korijenje bršljana sa susjedove strane mora se iskopati da novi bršljan više ne raste. Vijci – ti važni heroji konstrukcije – moraju biti na strani susjeda jer “tako je ljepše”, a ostatak starog materijala mora nestati brže od magle u proljetno jutro. Dakle, tih starih panela i dasaka ima “u vrh glave” i to ne smije predugo stajati u dvorištu. Deviza je: što prije to bolje.
Svaki dan – nova verzija projekta: drugi cvjetni grmovi traže novu adresu, i sljedeće hortenzije se premještaju. Svaki pokušaj planiranja je nova lekcija iz improvizacije. Da sam ovo radio za neku korporaciju, sve bi išlo po protokolu, svako odstupanje izazvalo bi lavinu sastanaka, upozorenja, povećanja cijene (jer se radi o dodatnim radnim satima) i, naravno, promjena u planiranju tako da se datum završetka projekta znatno pomiče udesno. Ali kad je moja golubica glavni steakeholder projekta, moj strogi menadžerski kodeks se topi kao maslac na suncu. Nema druge nego da je slušam jer bih opet morao preseliti na tavan.
Na kraju, kad pogledam novu ogradu, nasmiješim se. Nije sve po prvotnoj specifikaciji, ali je po domaćem srcu i volji. I naučih: tko sluša golubicu, taj ne mijenja samo ogradu – taj gradi mostove mira i sreće kroz svaku promjenu plana.
Zaključak?
Slušaj svoju golubicu, pa makar morao jednoga dana farbati stupce i na drugom kraju dvorišta. Jer, sretan život ne piše se u projektnoj dokumentaciji, već u zajedničkim kompromisima – i nijansama boje ograde. …I volji golubice.
By Marijan Jozić
